Jedna sam od onih čiji je suprug imao aferu s drugom ženom. Naime, u braku smo 17 godina, nemamo djecu (nikada ovo nisam činila, ali sada ću to reći: udala sam se za njega premda sam znala da boluje od azoospermije - smatrala sam da naša ljubav mora biti jača od takve snažne prepreke). Akademski sam obrazovana, suprug je niže naobrazbe. Dugi niz godina jedno smo drugome bili sve, ljudi su nam pomalo i zavidjeli. Sada vidim da nikada nismo imali neke zajedničke interese ; i sada smo dijametralno suprotni u svemu. Tolerirari smo naše posebnosti. Ugl. godine su neopazice prošle i u naš se brak uvukla monotonija. Prije nekoliko mjeseci u sasvim bezazlenom trenutku primam poziv nepoznate žene koja tvrdi da je s mojim mužem bila u vezi. Zadržala sam dostojanstvo i pribranost u razgovoru s njom, ali ne i s mužem. I inače emocionalno preosjetljiva, posljednjih sam mjeseci dotučena s poraznom razinom samopouzdanja. Premda suprug tvrdi da je to bio površan izlet (naši su seksualni odnosi rijetki zbog problema koje ima u fizičkom smislu, a o kojima nisam detaljizirala), moj ponos teško prihvaća novonastalu situaciju. Od šoka 2 dana nisam ništa jela i do danas sam smršavjela 12 kg. Kao žena pretvorila sam se u sumnjičavu i pretpostaljam, odbojnu osobu koja gnjavi svojim sumnjama, optužbama, provjerama. Nikada nismo razgovarali o tome kako je do svega, zapravo, došlo. Tvrdoglavo to odbija i ja sam još više povrijeđena jer me time dodatno ponižava. Nakon početnih nekoliko dana ugađanja, muž je prema meni otresit i odbojan, imam dojam da mu se gadim. Nema nikakve bliskosti. Tvrdi da ga gušim, ne dam mu disati i da više ne može podnijeti moje zanovijetanje. Što je najgore, čini mi se da to i radim. Sada mi je potreban dokaz njegove ljubavi i volje da nešto učini za nas (i za mene jer se osjećam napuštenom i usamljenom). Svako naš razgovor završi mojim suzama i neopisivom boli, a utjehe niotkuda. Živimo kao sustanari, od kojih je jedan od njih, ja, davež kojeg se valjda ne može više voljeti. Sada sam u 42. godini, u duši još pomalo nedorasla, a sa spoznajom da niti ću više imati valjani brak, a nerođenu djecu sam prokockala zbog ljubavi prema mužu kojem sam sada nepodnošljiva. Zbog toga mislim kako ću doista izludjeti, nije eufemizam, proganjaju me vizije te žene i moga muža; posežem za alkoholom. Nakon što me dobro izvrijeđa svojim optužbama o tome kakva sam ja to žena, u sebi pomislim kako ću otići jer ne mogu dopustiti takav degradirajući položaj. Sada bih ja trebala početi od nule, a sve sam dala za njega? U podstanarski stan pored kuće koju sam željno čekala sve ove godine, a u koju bismo se trebali uskoro useliti? Jednom sam zaprijetila da ću otići i dobila odgovor kao iz topa:''Pa idi, Bog te j..., dosta mi je tvojih prijetnji!'' Ne bježim od odgovornosti, možda ja doista ne znam biti pravom ženom svome mužu, ali silno sam nesretna, željela bih onu staru vatru ili bar uvažavanje i poštovanje. Cijenila bih dobronamjerne savjete: možda ćete mi pomoći da pravilnije sagledam cijelu sliku.