Imam konfuziju u srcu, pa vas molim ako tko ima neki savijet. Vjenčali smo se ovog proljeća, al sad svako završava studij u svom gradu, pa smo razdvojeni. On mi je bio prvi, i kad smo hodali je iznevjerio moje povjerenje i osjećaje s nekim stvarima, vrtio me oko malog prsta, jer sam mlađa i naivna bila. Kasnije se opametio, promijenio poglede i sad želi djecu, ističe kolko me obožava i da sam jedina itd. No sad kad sam prvi put sama nakon tolko godina uz njega, vidim da kočim svoje osjećaje kako ne bih više nikad bila izigrana, pogotovo ne kao žena. Napravila sam si srce takvo da nisam ljubomorna više, da nemam povjerenje, naučila sam i ja gledat muškarce ko žena napokon, i imam sve posloženo da mogu uvijek vratit lopticu, ako me on pikne s nečim, ne bih više nikad s njim pričala otvoreno, postala sam samozatajna i osjećam se ko druga osoba, ona ja koja ga je umirala za ljubav, plakala i isčekivala, nadala se, bila luda od ljubomore, otvoreno pričala s njim(i zeznula se hrpu puta) više ne postoji, sad ne mogu vjerovat da je postojala. No s druge strane osjećam da je negdje duboko u mom srcu ljubav za njega, samo potiskujem i skrivam i pitam se kako bit i jaka i voljet muža u punini?Je li istina da se povjerenje više nikad ne može vratit kad je jednom izgubljeno, nit osjećaji zacijelit kad ih je neko izigrao prije? Iako sam ponosna na sebe kolko sam sad neovisnija i jača, teško živjet sa zaleđenim srcem i kakav je to brak :(