Imam jedan problem i ne znam kome da se obratim, sta da radim... Imam 23 godine, moj decko 24, u vezi smo od moje 15. Sve je pocelo kao glupava djecja avantura, a na kraju doguralo do ovoga. Sve smo prosli skupa, prakticki smo odrasli zajedno. Volim ga jako, on mi je najbolji prijatelj. Ali u zadnje vrijeme razmisljam o prekidu. Jednostavno je u jednom trenutku sve bilo ok, a u drugom sam ga pogledala i nije mi bilo jasno sta ja radim s njim, zar je to covjek s kojim bi ja trebala provesti cijeli svoj zivot... Prije godinu i pol smo vec jednom prekinuli na njegovu inicijativu, jer je rekao da to nije vise to. Meni je tada bilo uzasno, jako sam patila. Izlazila sam, isla na spojeve sa drugim, ali mi je on nedostajao. Na kraju se on meni javio nakon nekih 3 mjeseca i molio me da se pomirimo, da ce sve biti drugacije, oboje cemo se vise truditi... Ja najprije nisam htjela. Jedno dva mjeseca mi se javljao, trazio da se vidimo, odemo na pice, da mu nedostajem. Na kraju sam vidjela da ne postoji nitko tko mi se uopce svida, da gledam druge decke i vidim samo kretene, a on mi je najbolji prijatelj, sve zna o meni, i pristala na kavu. Kada sam ga vidjela zaljubila sam se kao onaj prvi put... I pristala na jos jednu kavu, pa drugu... I tako smo zavrsili skupa. Bilo je savrseno neko vrijeme, a sad opet ne znam sta da radim. Problem je sto on zeli da je dolazim kod njega kuci, prespavam, da idemo skupa kod njegove rodbine u goste, a ja to ne zelim jer ne znam zelim li se udati za njega, a meni je to previse ako nismo odlucili koliko cemo ozbiljno hodati. Mi smo pricali i o braku, i svemu i nekako se podrazumjeva da to slijedi, ali ja stalno razmisljam jel je to to. Kolika je vjerojatnost da sam ja sa 15 godina nasla pravu osobu s kojom trebam provesti cijeli zivot?? Ima previse razlika izmedu nas. Ja sam magistrirala, karijera je ispred mene, a on je mehanicar. Ja zivim u velikom gradu, a on u malom selu. Raspravljamo se gdje cemo zivjeti zajedno i kao doci ce on kod mene, ali nikako da se to realizira. Kao on tamo ima kucu, nece ovdje placati stan, a i tamo radi, a ovdje nema posla za njega. Bojim se da mi na kraju ne unisti snove i karijeru. Jer ja necu ici zivjeti na selo gdje nemam mogucnosti da razvijam svoju karijeru kao ovdje. A ako do toga dode, na sto sam ja potrosila godine. Pitam se dali se isplati potrositi jos par godina pa da na kraju ipak ostanem sama. Ima i drugih stvari, on je veliki vjernik, ja nisam njegove vjere. Rekla sam da je ok vjencati se u crkvi, krstiti djecu i sl, na sve sam to pristala, ali on zeli da ja svake nedjelje idem s njim u crkvu i sl. Ja sam rekla da mi je ok ponekad, al ne zelim svaki put. Dok je on stajalista da kad se vjencamo trebam i ja ici. Ja volim spavati dugo ako ne moram ustati, on ustaje ranom zorom, ja volim narodnake, on tehno... Uz to stalno nesto prigovara, zna me izluditi s tim. Nista mu ne valja. A kada ja puknem i vicem jer me izludi s tim kaze da ja nisam normalna, kako mogu vikati. On nikada nije povisio ton na mene, ali ne razumije da me svejedno ubija s tim tihim gundanjem. Pokusavam mu to objasniti, ali on ne shvaca sta je napravio. Uvijek ima neku kritiku, ili me zeza oko necega sto mu ja kazem da me boli, ali on se zafrkava na taj racun. Ja trpim i gutam i govorim mu da mi to smeta, al on ne prestaje. I onda se ja na kraju rasplacem jer mi bude tesko, pa njemu bude zao, i kao sta mi je, pa samo se zezao, zasto neke stavri ne mogu gledati kroz salu, odmah sve emocionalno gledam. I ima neke glupe navike koje mi smetaju, a kad ja nesto kazem, on se odmah uvrijedi kako ja mislim da je on glup jer nema skolu, i nista ne smijem reci. A opet, on je jedini kojem sve kazem, koji me poznaje bolje od ikoga, tako smo dugo zajedno. Na neki način on mi je "siguran". Znam da ne pije, ne pusi, vrijedan je jako, nikada me nije udario, ne kocka, s njegovima se slazem... Uglavnom dobar je prema meni, i svi mi govore kako je on dobar decko, kako sam sretna sto ga imam. Ali ja nekada imam osjecaj da sam na "visoj razini" od njega... Taj faks i zivot u gradu, ipak te to promjeni, a on je ostao stalno na istoj razini. Ne zelim se nesto uzdizati, ali ja pokusavam njemu gurati neke knjige, zovem ga u kazaliste i sl, a on je samo za ako se radi o kinu, njemu ne treba ni kazaliste, ni muzeji ni nista. Ne voli se druziti sa mojim drustvom jer kaze da su to sve strebercici, a on se onda osjeca kao olos medu njima. Dali je moguce da sam ga "prerasla"? Tako mi je sa prijateljicom iz osnovne, nemamo vise tema za razgovor, drugacije razmisljamo. I jos jedna stvar, bojim se da ako ga sada ostavim da ce mi biti kasnije zao ali ce biti prekasno ili da cu biti sama zauvijek. Gledam oko sebe i ne mogu naci niti jednog decka koji je bolji od njega da je sam. Svi koji su imalo ok su u ozbiljnim vezama, ili su neki koji piju, trose novce na kladionice i sl. Imam osjecaj da je hrpa cura sama, a da nema dovoljan broj decki (gledam svoje prijateljice). A za njega znam da ce se uvijek brinuti za mene, da s njim mogu zasnovati obitelj o kojoj ce voditi racuna. I fizicki se promjenio, udebljao, nikada nisam na to obracala pozornost do sada, ali neki dan sam gledala i trazila nesto lijepo na njemu i nisam nasla, ne svida mi se njegov izgled u faci i to. Ne znam kako mi je to uopce sada nakon toliko godina palo na pamet. A opet, druge se cure (i puno zgodnije od mene) lijepe za njega, i da on hoce mogao bi ih imati pet, ali on samo mene hoce. Sta da radim, mislite li da ima smisla nastaviti ovu vezu? Bojim se da cu biti nesretna ako udem u brak s nijm, a takoder se bojim da cu biti nesretna ako ga ostavim. Zanimaju me komentari osoba koje su zavrsila svoje dugogodisnje veze, kako zive? Kako se pomiriti sa time da u tvom zivotu nema nekoga tko ti je toliko znacio? Kako naci drugu ljubav? Nemojte se ljutiti sto sam se ovoliko raspisala, osjecam da sam na prekretnici i ne znam sta napraviti... Mislim da ono sto sada odlucim, da ce mi to odrediti zivot.