Drage žene, u vezi sam na daljinu s predivnim muškarcem već skoro 3 godine. Tako smo naučili funkcionirati, viđamo se otprilike dva puta mjesečno po nekoliko dana, u nekim periodima češće, te smo cijelo ljeto provodili zajedno svake godine. Do nedavno mi je to bilo prihvatljivo i sve je super funkcioniralo, odbrojavanje dana kada ćemo se vidjeti, sve obveze bi izvršavala i prije roka samo da svo vrijeme kad dođe (ili kad ja odem tamo) budem s njim, beskonačni sati na telefonu, skypu, chatu, slanje romantičnih poklona poštom.. itd. da ne dužim..,no u posljednje vrijeme mi ta udaljenost stvara strašnu tjeskobu i nervoza me hvata kad se trebamo vidjeti jer znam da ću poslije kad ostanem sama biti opet tužna. Počeli su me čak opterečivati i telefonski pozivi s njim, ljuta sam na cijelu situaciju i nemam volje više provoditi vrijeme na telefonu. Hoću ga pokraj sebe. Želim kad mi je teško pronaći utjehu u njegovom zagrljaju i isto tako s njim djeliti svoju sreću, a ne preko telefona. Nismo se prije ni svađali nešto posebno, bile su neke sitne ljubomore i sl., a sada se svađe događaju prečesto i zapravo kad razmislim uzrok tim svađama je često upravo daljina. Da ne govorim koliko je teško riješiti svađu kad smo tako daleko. On se planira doseliti u moj grad, to me strašno razveselilo, ali to govori već 8.mj. pa stalno neki razlog zašto ipak ne... Nevjerojatno smo kompatibilni i strašno ga volim te se nikad prije njega nisam osjećala tako voljenom, ali meni je ova udaljenost postala neizdrživa, u toj mjeri da gotovo svaki dan osjećam tu vezu više kao opterećenje nego kao radost. Eto, sad sam u fazi i kad bi rekao da dolazi za mjesec dana da bi mi i to bilo predaleko, kao razmaženo dijete se osjećam :) na rubu sam skroz.
Imate li vi iskustva u vezi na daljinu? Kako ju izdržati kad je stvarno teško?