Drage zene,
Potreban mi je savjet.
Vec 6 mj. sam u vezi sa jednim deckom u kojeg sam se iste sekunde zaljubila. Nije nesto pretjerano zgodan, ali je jako sarmantan, drag, topao, vesel, tip osobe koja ti se jednostavno mora svidjet.
On je imao par propalih veza- jedna je bila doslovno prostituka, druga ga je varala sa svojim zarucnikom, treca (skojom je bio zarucen) psihicki ga je iscrpila. Ja- nisam imala vezu 7 godina, a moje veze su bile one srednjoskolske.
To izmedju nas je neka strasna kemija. Ljudi oko nas vide to nesto i cesto nas znaju pitati koliko dugo smo u braku. On mi nije samo decko vec i najbolji prijatelj. Mogu snjim ozbiljno razgovarat, a ima i puno situacija u kojima se ponasa kao petogodisnjak. Jako se dobro slaze sa mojom bracom, a i mojim prijateljicama se svidja. Nemo rec da je savrsen, jer nije. Ima tih neki mucica koje me iritiraju, al sve su one dio njega.
Problem je pomalo u meni.
Nakon mjesec dana veze smo dosli na temu braka djece i svega ostalog i slozili se da je to ono sto oboje zelimo.
Nakon nekih dva sata razgovora u meni se samo odjednom pojavio neki uzasni strah i da me on nije zadrzao ja pi pobjegla glavom bez obzira i vjerojatno bi ga i ostavila.
Takva sam, kad god vidim da se svidjam nekom decku, kad on zeli nesto vise, makar se on meni i svidjao, u meni se samo pojavi glas koji govori bjezi. U zadnjih 7 godina sam to radila i upropastila par dobrih prilika.
Drago mi je da se to dogodilo samo jednom. Nemogu sama sebi objasnit kako sam uspjela prebrodit taj strah, kako sam uspijela ne otjerat ga. Nazalost taj se strah vratio.
Nedavno smo razgovarali: O tome kako je njega strah da ja ne shvacam da je ovo sto mi imamo postalo jako ozbiljno (nasa je namjera zivjet zajedno kroz par mjeseci, znam da on ima namjeru zaprosit me), i jos neke stvari. Cjenim to koliko se trudi oko nas, ali ipak taj neki strah je tu. Prije dva dana sam prespavala kod njega, uvijek se prije njega probudim. Malo sam ga gledala dok spava i od jednom se pojavio onaj glas koji mi govori: kojeg varag tu radis zeno, bjezi. Bila sam na pol puta spremanja stvari kad sam se rasplakala. Volim tog covjeka, ne samo zbog toga sto je takav kakav je, nego i zato sto se osjecam bolje uz njega. Kad sam snjim imam to neko samo pouzdanje, kojeg inace nemam. Po prvi put se osjecam lijepom i voljenom. Osjecam da me iskreno voli.
Neznam kojeg vraga se dogadja samnom. Neznam otkud odjenom taj grozni strah. Strah da si sve ovo umisljam i da to zapravo nije to. Strah da ce on mozda shvatit da sam ipak previse neozbiljna za njega. Kako da samu sebe uvjerim u suprotno, kako da nadjacam taj strah.
Help.