Drage moje, unatoč tome što ćete me vjerovatno osuđivati ipak ću vam napisati što me muči. U braku smo i on i ja. Upoznala sam ga na netu tek kad sam shvatila da me moj brak više ne zadovoljava jer me muž mjesecima prije toga uglavnom ignorirao, tj. ponašao se hladno i rezervirano što je mene kao ženu bacilo na samo dno. Na net sam odlazila uglavnom kako bih s nekim razgovarala. No, sudbina je htjela da bude drugačije, da upoznam njega. Dopisujemo se godinu dana. Iz nekog prijateljstva razvili su se golemi osjećaji, strast, želja, pa usudila bih se reći i ljubav. Osjećam se kao da sam se ponovo rodila. Uvijek me iznova oduševljava svojim pogledima na svijet, svojim stavovima, svojoj duhovitošću, ali najviše me obara s nogu svojim tekstovima koje mi redovno šalje. Obrazovan je i veoma širokih interesa. Ali, za razliku od mog njegov je brak u redu, ali ipak želi mene. I ja sam obrazovana, nisam glupa, možda sam samo naivna, možda samo uživam u njegovim znakovima pažnje. Mislim da smo se previše zbližili iako je daleka udaljenost između nas da se i uživo upoznamo. Ipak se nadam da će se i to jednom dogoditi. Muž za to ne zna, s njim sve manje komuniciram i ne sviđa mi se što je tako. A ništa od njega nikad nisam tražila osim ljubavi i toga da me zauvijek grli i ljubi. Na žalost, toga nema. Mislite li da će je ikada više biti? Mislite li da tražim ljubav na pogrešnom mjestu? U jednom sam trenutku očajna zbog braka, imam grižnju savjesti, a u drugom sam opet samo žena kojoj godi da se na neki način opet osjeća mladom, privlačnom, sretnom i voljenom. Samo do kada?