Drage moje, ovo je link na moje zadnje pitanje, da se ne ponavljam: http://zena.hr/savjetovaliste/pitanje/trebam_savjet_ili_pak_misljenje_u_vezi_jedne_situ/1/11358 Uglavnom, odo s Uskrsom je prošlo uglavnom dobro, bili malo kod mene, malo više kod njega i sve ok. U međuvremenu je on bio stalno angažiran na nekim poslovima oko kuće, barke i sl., ja sam provodila vikende kod njega ali bi se viđali tek navečer kada bi on to sve pooobavljao, ja sam malo šetala, biciklirala, itd., itd. E sada, prije neki dan mi je malo puknuo film, vidio je da sam tužna i da kiptim, tako da smo počeli raspravu o našoj budućnosti. napominjem da je on dosta zatvorena osoba, a i ja kada treba pričati o sebi. Budući da smo udaljeni jedno od drugod 50 km, on radi u mjestu udaljenom 15 km (u mom pravcu), ja u svom gradu, razmatrali smo raznorazne mogućnosti zajedničkog života. Oboje imamo redovnu plaću, ne bog zna kakvu, ali stiže, imamo obiteljske kuće, ali nekako smo mišljenja da bi trebali malo početi živjeti sami. Tu jesu financije problem, jer do sada smo imali plaće svaki za sebe i rastezali je nekako od mjeseca do mjeseca. Zaključak je da probamo pronaći neku garsonjericu, negdje na pola puta, kako ni on ni ja ne bi morali predugo putovati na posao, to bi nam bilo onako za preko tjedna da smo zajedno, sami i da počnemo živjeti kao pravi par, a ne se vozikati s torbama jedno drugome. Vikendima bi ionako bili ili kod njegove mame ili moje, obje žive u lijepim mjestima i većinu slobodnog vremena bi bili tamo. Ja jako želim da živimo zajedno, priznao mi je da i on već duže razmišlja o tome, ali da ne zna koje je najbolje rješenje. Sada kada smo konačno došli do nekog zaključka mene malo hvata panika, mislim ja jedva čekam da pronađemo nešro prikladno, ali me strah da mu neću biti dovoljno dobra domaćica, kako će to funkcionirati iako smo i do sada jako puno vremena provodili zajedno. On nije tip muškarca koji će ležat a ja da ga poslužujem, sudjeluje i on kad god može u svim poslovima, ali ipak mi je to prvi puta da krećem tako živjeti s dečkom, tj. on je prvi s kojim sam poželjela ostati do kraja života. Šta mislite, da li je naša odluka da ne živimo niti kod jedne mame razumna, obzirom da imamo kuće gdje se možemo odvojiti fizički i da li je normalno da osjećam malu nervozu i tremu zbog toga? Ja ovih dana krećem u proučavanje oglasa, rekao mi je neka ja tražim i zovem, a da ćemo onda ići zajedno pogledati da li nam odgovara. Hvala na odgovorima a i savjetima i iskustvima.