Drage moje muči me već dulje vrijeme samoća. Nikako ne mogu naći normalnog dečka. Ne vidim da je problem u meni. Zadovoljna sam svojim interesima i izgledom. Završila faks, radim. Imam puno prijatelja. Izlazim stalno, što na kave preko tjedna, što vikendom. Društvena sam i ljubazna prema svima. Ne držim se umišljeno, pristupačna sam za razgovor. Kad sam u izlasku prilaze mi dečki. Možda ćete reći da sam izbiriljiva, no tipovi koji mi prilaze nikako nisu za mene. Ili su to mlađi po nekoliko godina da se iz aviona vidi na njihovom licu da su premladi, ili su pijani pa dođu pričati takve gluposti da nema šanse da takvima pružam priliku. Zadovoljna sam svojim životom, ali fali mi ta jedna osoba s kojom bi mogla podijeliti svoje emocije. S prijateljima se puno družim, ali fali u životu ta ljubavna strana. Kad pogledam okolo sebe svi imaju nekog. Ne razumijem u čemu je problem. Kad sam s prijateljima, super mi je, ali kad dođem doma opet me obuzme ta samoća. Da li se neka osjećala isto kao ja da me barem malo utješi?