Drage djevojke, žene, vrlo sam tužna zbog situacije u kojoj se nalazim. Studentica sam i inače živim s dečkom u gradu u kojem studiramo. Cijelu smo godinu planirali kako ću ja doći k njemu na more i sve smo pripremili i ja sam se pogotovo trudila kako za ljeto ne bih imala ispita da mogu doći k njemu na dva tjedna. Međutim, na kraju je njemu ostalo 5 ispita. Iako sam ga stalno tjerala da uči, govorila mu da se potrudi još malo pa da za ljeto budemo slobodni, nije uspio. Jednostavno mu se nije dalo. Igrao je igrice, visio na fejsu. Već sam svoje živce izgubila tjerajući njega da uči. Zaradila sam gastritis uzrokovan stresom, pala sam u depresiju i jednostavno sam emocionalno jako osjetljiva. Sve tužne i teške situacije me bacaju u depresiju i rastužuju. Gotovo svaki dan plačem, a nemam prijateljice kojima bih se izjadala, kojima bih rekla situaciju. Od devetog mjeseca opet radim i studiram. Radno vrijeme mi je od pola 8 ujutro do pola 5 popodne i onda odmah brzo trčim na faks do 8,9 navečer. Dođem doma, jedem, istuširam se i legnem spavati. Ali ne spavam, možda 3 sata u noći svega, nekada ni to. Dečku sam sto puta sve to rekla ali ne shvaća. Samo kaže: sve će proći i želim da budeš sretna. Ali ništa se ne događa. Još je postao i bezobrazan prema meni nekada kad ja pošizim. Objasnila sam mu detačjno svoju situaciju ali samo govori kako mu je žao i da će bit dobar prema meni što više može, ali nije. Uvijek iste riječi ponovi koje sam ga zamolila da ne govori, način na koji se razgovara sa mnom je postao baš loš. Nekako sve to više okrene na sarkazam. A to me jako smeta. I zna to, ali ponavlja konstantno. Kako je godina bila naporna htjela sam se odmoriti preko ljeta kod njega na moru. Da napokon imamo mir od faksa. Ali njegovi su roditelji rekli da ne žele da itko dolazi, da mu ne smeta jer će ga inaće vratiti doma i više neće studirati. Oke, ali nisam mogla prihvatiti to kako su tim riječima rekli da ne žele nikoga. Jer I sada kad mene nema tamo on baš i ne uči, nego uvijek nekud ode, ima posla s ocem negdje i sl. I zašto ja nisam onda mogla doći barem na par dana. Sada doma trunem jer nemam nikoga, ovdje nemam prijatelja. I dvoje prijatelja kojih imam jedan je u drugom gradu i radi, a prijateljica je trudna i ima svoje brige oko muža i sve.Jako sam emocionalno nestabilna i sve me povrijedi i rastuži, ali nikako da očvrsnem. Sebi govorim da ja to mogu, ali jednostavno puknem i samo plačem i plačem i plačem. Molim Vas da me shvatite i ne osuđujete. Samo želim nekoliko savjeta kako da se postavim u ovoj situaciji s dečkom, a i sa samom sobom. Hvala unaprijed