Bok drage cure! Jednom prilikom sam vam se već javila i to 21.2.09. u 12:08:59 sati. To je prije gotovo dva mjeseca, a pišem vam ponovo jer nema nikakvog pomaka na bolje. Ukratko ću ponoviti da sam majka 9-godišnjaka i da već 7 godina želim još jedno dijete. Moja se želja ne ostvaruje jer očito postoji neka više sila koju pokušavam odgonetnuti zajedno sa svojim ginekologom. No, veći problem od toga je moj suprug koji ne reagira na tu moju želju, a od samog početka je znao da želim bar još jedno dijete. Već mi je 35 godina i bojim se da mi je ovo zadnja šansa. Odlučila sam nešto poduzeti, bar napraviti neke osnovne pretrage. I prvo smo dijete začeli nakon dugih pokušaja i uz pomoć liječnika. Suprugova teorija o svemu tome je takva da on želi dijete ako se prirodno dogodi (mada se ni ne trudi da se dogodi jer nam se sex sveo na 1-2 puta mjesečno). U suprotnom ne želi nikakve odlaske liječnicima premda ne vidim u tome nikakvu muku s njegove strane (žena je ta koja se muči raznim pretragama) i to mi je odavno dao do znanja. Ja sam ipak pomislila da će se predomisliti ako ja krenem. Međutim jako me neugodno iznenadio upravo time što uopće ne želi razgovarati sa mnom o tome. Već sam nekoliko puta pokušala pokrenuti razgovor o djeci i o mom odlasku liječniku i moj se razgovor sveo na moj monolog jer od njega nisam uspjela izvući ni riječ. Ja jednostavno ne mogu vjerovati da osoba s kojom sam toliko dugo u braku može šutjeti i ignorirati moja pitanja u vezi toga. U međuvremenu sam i ja prestala s pretragama jer me stid reći ginekologu pravi razlog i jer dalje ne mogu sama kad nemam suprugovu podršku. Tim svojim ponašanjem totalno me udaljio od sebe i prema njemu ne osjećam gotovo više ništa. Rekla sam mu da ću ga do kraja života kriviti i prebacivati mu to što nije bio uz mene kad sam ga najviše trebala. Ja i dalje želim dijete ali ne znam na koji način to ostvariti, želim ga također iz razloga da moj sin ne odrasta sam bez brata ili sestre. Ne znam šta da radim. Mučim se noćima zbog toga. Jedna mi je prijateljica rekla da sam luda što uopće i dalje želim dijete s njim kad njemu nije do toga. Mislite li i vi tako? Trebam li ostati u braku s njim i pomiriti se s njegovom željom ili se boriti za ono najljepše što sam cijelog života željela? Ima li smisla pod svaku cijenu tražiti od njega ono što bi izgleda samo mene zadovoljilo jer mislim da se nikad neću moći pomiriti s tim da imam samo jedno dijete? Ne mogu ga razumjeti jer je on inače osoba koja jako voli djecu a sad bježi od te teme kao vrag od tamjana. I samo mi odgovara da je njemu ovako dobro. On zna da meni nije a ipak ne želi ništa poduzeti. Vjerujte mi da sam očajna. Pomozite mi bar vi. Hvala