Drage dame, nadam se da ćete objavit moje pitanje. Dok ovo pišem, suze lijem. Uginuo mi je pas kojeg sam imala 18 godina. Taj mi je pas puno značio, bio je član obitelji. Otac mi ga je kupio prilikom razvoda s mojom majkom da me tješi i bio mi je velika utjeha. Bio mi je tjeha nakon svih propalih veza, nakon gubitka posla, nakon što sam prekinula fakultet. I kad su me svi ostavili, on je bio tu. Sa svojom medenom njuškicom uvijek me je razumio a nikad osuđivao. Pred kraj je oslijepio a ja sam ga dalje neizmjerno voljela i kupovala mu najfiniju hranu i sve najbolje za njega. A on je jedan dan dopuzao k meni samo s prednjim šapicama a zadnje je vukao. Nije više mogao kontrolirati mokraću i stolicu pa sam ga na nagovor veterinara, odlučila dati uspavati. Bila sam i tamo uz njega. Tri injekcije je trebao dobiti za smrt ali već pri drugoj injekciji sam dobila napadaj panike i skoro se onesvijestila pa su me izbacili napolje. Odonda stalno plačem i osjećam grižnju savjesti da sam ga ubila. Ne znam više kako da živim.
Je li itko prolazio kroz to iskustvo i kako ste preživjeli?