najgore u depresiji je što je nemaš s kime podjeliti jer misle da znaju kako ti je i da sami prolaze isto.nije isto,nije ni probližno isto.u mojoj obitelji majka i baka su bolovale od depresije.genetski je.baka je nažalost sama sebi okončala život,majka se na vrijeme trgla.nažalost,s majkom nemogu pričati o tome jer se sve svede na nju i kako je njoj loše.ja sam došla do one kritične faze kad neznam dali da se umijem ili ubijem.prijatelji otišli iz života jer nisam htjela pričati s njima.nije problem u priči nego kad vidiš da ti te iste osobe kukaju,znaš da neće slušati tovje probleme,još pogotovo jer ih ne shvaćaju.nekoć toliko optimistična osoba više ne prepoznaje samu sebe.ne nalazim motivacije u ničemu.volje za životom nemam,a posao,koji toliko mrzim,mi je zapravo jedini koliko,toliki spas iako ni tamo više nisam profesionalna.neznam ni kako da sama sebi pomognem.što da napravim?kako se izvući iz tog dna?