Dragi svi, imam 23 godine. U mojoj obitelji ne vladaju skladni odnosi. Točnije, majka i otac se nikako ne slažu, te već mjesecima ne razgovaraju. Oboje su užasno tvrdoglavi te svaki puta onaj drugi misli da je u pravu. Neznam bih li trebala rješavati njihove probleme, što niti ne činim. Također ne želim stati na ničiju stranu. Oni su oboje moji. Otac preselio u drugi stan, u istoj kući. Razlog zbog kojeg Vam se javljam je mamino nezadovoljstvo sa svime, svojim životom, nama- svojom djecom (imam još i mlađu sestru) i stalno prigovaranje. To prigovaranje je svakodnevno i počinje najmanjim sitnicama vezanim za kućanske poslove pa do prigovaranja o mojoj trenutnoj nezaposlenosti. Skoro da ju ništa ne veseli (osim tog prigovaranja), ne druži se s prijateljicama, ne šali se i ne smije. Uvijek sam davala najbolje od sebe, učila, završila fakultet, odstažirala i sada dobijem komentar "da je u mojim godinama ona imala nekoliko godina staža." što reći. Neke riječi jednostavno jako bole. Nema dana kad ona ne prigovara za bilo što, viče i baca stvari. Stalno ponavlja da je ona žrtva svega, posla, obitelji... Trudim se svakodnevno napraviti sve što mogu i znam. Ali opet, sve može biti dobro napravljeno, ona pronađe prigovor. Voljela bih se preseliti, samo mi to trenutačna financijska situacija ne dozvoljava. Ukoliko uđem u sukob, nije dobro jer počinju padati teške riječi, ukoliko šutim, sama sebe iznutra grizem te polako počinjem osjećati i zdravstvene posljedice. Zbog toga što sam nezaposlena, i što svaki dan slušam prigovore svih oblika počela sam lagano padati u depresiju. Mijenjam raspoloženje na brzinu, ne vesele me neke stvari koje su me prije veselile, lako se rastužim i postavljam si pitanje jesam li ja kriva zbog svega što se u kući događa. Želim da ova obitelj izgleda imalo normalno. Ali ne znam na koji način riješiti ovo. Što vi kažete na sve to?