drage cure,molim vas za savjet.. zadnjih par mjeseci osjećam se jako beskorisnom i kao da mi ništa u životu ne ide..da ukratko opišem situaciju: studiram,uspješno završila 3.godinu,dakle faks ide bez problema al uvijek ima ono ali-osjećam se nesretno,neispunjeno,beskorisno zato šta ništa značajno nisam postigla otkad sam se preselila u grad radi faksa..da se razumijemo,faks je lagan,čak i prelagan kakav sam mislila da će bit al izuzev faksa ja se nigdje nisam ostvarila..sve moje prijateljice su davno položile vozački, našle su dečke jako rano i evo još dan danas su u stabilnim vezama. nije da sam ljubomorna,al samo se zapitam,jel nešto sa mnom nije u redu..kad sam se preselila u grad,mislila sam sad će se sve promijeniti,u svakom pogledu,veći grad-veća poznanstva,iskustva,više zabave,svega..al baš suprotno.život mi je jednak ko prije,upoznala jesam dosta ljudi, izlazim stalno vani,takvo mi je društvo i super se zabavimo,al dečki nam uopće ne prilaze,sad ne znam jel to do grada ,do ljudi..nismo napadne,ne izazivamo,al svejedno se zapitam,u ove 3 godine bila sam u samo jednoj kratkoj vezi,koju sam ja inicirala na neki način.sad šta se tiče drugih stvari-nezadovoljna sam sama sobom-iako to drugi ljudi ni ne primjećuju jer sam inače vesela osoba,znam se zabavit itd..problem je u tome što se bojim započeti nešto novo, tražiti posao preko godine,strah me sramoćenja,odbijanja,općenito se bojim novih situacija u životu a to je sve povezano sa socijalnom fobijom koju imam-otkrila sam je ove godine kroz predavanja koja smo imali..nemam teži stupanj,nego oni lakši,al to me koči u životu,uvijek stojim na istome,ne napredujem,ne želim ništa prvo započeti,uvijek čekam da me društvo prvo zove vani,ili bilo gdje,ne zato šta ja to ne želim,nego se bojim,ne znam kako da objasnim,..al kad sam s društvom,skroz sam super i zabavljam se..nitko nebi rekao da to imam,niti sam se prijateljicama povjerila jer mi je neugodno,samo sestra zna..al evo,tu sam gdje je sam.završila treću godinu u novom gradu a da ništa praktički nisam ostvarila šta sam htjela. planirala sam vozački upisat i evo tri godine ga odgađam,bojim se da ja to neću moć ,bojim se ceste,bojim se svega novoga,plus to šta imam velikih poteškoća u orijentaciji pa me to dodatno koči..nisam snalažljiva,i to me živcira,ne znam se izborit za sebe,sve me sram,kad treba obavit kakav važan telefonski poziv il nekog zamolit za uslugu,uvijek druge tjeram da to obave umjesto mene..planirala san ić psihologu ove godine,čisto na razgovor,al toliko me bilo sram da na kraju nisam išla..ne znam kako ovo riješiti..pokušavam se što više izlagati situacijama kojih me sram napravit da razbijem tu socijalnu fobiju al ne ide mi baš..ne znam kako se maknut sa mrtve točke i pokrenut,gledam druge kako se bore za sebe, kako napreduju, a ja stojim bespomoćna, čak me ljudi i znaju omalovažavat i ponižavat jer znaju da mogu..znam da ćete sad reći-pa bar ti faks ide,al vjerujte mi ,to mi ništa trenutno ne znači, svaki dan i o poslu razmišljam,kako ću ga obovljat,oću li ja to moć,samo mi je u glavi,osramotit ću se,pogotovo dogodine kad praksa počme, razmišljam da to nije za mene ( studiram razrednu nastavu) , već sam se izblamirala kad sam jednom sat održala zbog treme i socijalne fobije..to unutarnje zadovoljstvo neda mi mira..cure, unaprijed hvala na savjetima :)