cure, sve vas lijepo pozdravlljam. znači da pređem na stvar. završna sam godina faksa. tijekom ovih pet godina moji roditelji mi nisu bili nikakva moralna podrška (financijska jesu, i na tome sam jako zahvalna). od kad sam upisala faks oni se žale na moj odabir fakulteta, govore da moje zanimanje ne vrijedi ništa, da me niko neće htjeti zaposliti....a nije istina, budući da se školujem za jedno zanimanje koje je plemenito i koje puno može pomoći ljudima.
naprosto ne mogu čuti kako moj otac govori o tome što sam trebala upisati i kako mi je faks užasan. nakon što sam se vraški potrudila da stižem učiti, ići na sva predavanja i vježbe, pa leti s jednog kraja grada na drugi, nakon toga dođi kući, piši seminare, zadaće, uči... i sve to opet sljedeći dan. samo da bi stigla sve obaveze izvršiti na vrijeme i dati sve u roku. dakle, ne znam jel preuveličavam i ponašam se ko razmaženo derište, ali kad čujem takve degradirajuće stvari iz usta mojih roditelja, kao da sav moj trud pada u vodu.....osjećam se omalovaženo i nevrijedo.
i sad kad sam na životnoj prekretnici, slušam priče o tome kako si nikad posao neću naći. na mene to jako djeluje. toliko se brinem da po noći ne mogu spavati normalno, non stop mislim o tome kako je budućnost crna....
naravno da znam da danas posao nije lako naći, ali nisu li svi mladi u istom problemu? ne bi li moji roditelji morali imati malo više ohrabrujući ton? imam osjećaj kako su isfrustrirani i razočarani mojim pozivom, a samim time i samnom....ne znam...jako se loše osjećam zbog njih, a ne mogu im to reći jer se s njima ne može pričati na takav način. jesam li ja loša osoba zato što sam jako ljuta na svoje roditelje, ali i razočarana u njihovo ponašanje? molim vas, budite iskrene...to mi je važno zato da dobijem objektivno gledište i vidim trebam li mijenjati svoje razmišljanje i stav. hvala vam na odgovorima unaprijed.