Bok svima! 34 su mi godine. Moj problem je takav da u svemu što mi se u životu lijepo događa uvijek tražim negativan ishod tog događaja. Već se unaprijed bojim i pitam kako će nešto završiti. Tako ne mogu do kraja uživati u onome što mi se događa. Npr. idem na more i znam da će mi biti super a opet razmišljam što ako bude stalno padala kiša, muž koji mi nikad nije rekao da me ne voli pitam se da li me stvarno voli, na poslu gdje radim i gdje je situacija još koliko-toliko normalna ja se već vidim kako dobivam otkaz, trebam prirediti večeru za goste ja se bojim da ju neću dobro skuhati itd. Uvijek sve gledam negativno. Takva sam oduvijek bila i dok sam išla u školu i kad sam znala da sam naučila samu sam sebe uvjeravala da neću znati kad budem pisala test ili kad sam imala dečka uvijek sam zamišljala kako će me ostaviti itd. Dijete želi nešto samo napraviti a ja odmah vidim da će se ozlijediti i slično. Jeli to nepotrebni strah, jeli to problem u mojoj glavi, jeli to pesimistički pogled na život, jeli to kod mene urođeno, jeli bio u pitanju odgoj ili nešto deseto? To me već poprilično opterećuje a što je najgore opterećujem s tim i ljude oko sebe, a to ne želim. Nikad u životu nisam doživjela ništa katastrofalno niti su mi se izdogađale neke loše stvari da bih imala potrebu tako razmišljati a opet ne znam razmišljati drugačije. Zašto?