imam problem sa samokontrolom kad mi djeca vrište i imaju ispade bijesa. počnem vikati na njih i najradije bi ih isprebijala. za sad ih nisam tukla. bar ne u napadu takvog bijesa. inače ih ne tučem, ali u zadnje vrijeme sve teže i teže kontroliram nalet bijesa kojem su trigeri vriska i opći kaos. to su mala djeca, trogodišnjak i jednoipol godišnjak. kad tako krenu, osjećam se dezorijentirano i samo mislim na to kako da ta buka stane. kad i ja tada krenem vikat (da stanu, da ne viću) onda se osjećam ko budala. osjećam se isprovocirano. u tim trenucima uopće nemam nimalo razumijevanja ni ljubavi za njih. ali toga sam sveg svijesna i grizu me takvi konfliktni osjećaji krivice iznutra. ja znam da sam sama kriva što su djeca takva, ljubav prema djeci nosi uz sebe i propuste u obliku popuštanja. mislim da im svojim neprimjerenim ispadima jako štetim...

jako sam zbunjena i više ne znam kako se postaviti pred svojim trogodišnjakom; današnji savjeti za odgajanje djece govore o jednom, praksa kod kuće potpuno je druga slika, a nemoć usklađivanja idealnog odgoja i potpunog gubitka kontrole nad sinom totalno me zbunjuju (a izgleda da i njega) i ne znam više kak da se očitujem kao roditelj pred njim. on je jedno zdravo i vrlo bistro dijete, ali izuzetno inatljiv i totalno nevoljan za suradnju. ljubomoran je na brata a od kad odlazi u vrtić prestao je jesti uopće. i sad umjesto da ga ja podržavam u svemu, ja vičem na njega jer me lovi unutarnja panika pri njegovim učestalim ispadima bijesa. osjećaj da ga upropaštavam je neizdrživ. da li ja trebam imati čvrsti i odlučan stav pred njim ili bi ga trebala češće pomaziti i utješiti kad on ima te ispade? mislim da moj problem leži upravo u ovoj dvojbi bila bih vam neizmjerno zahvalna na odgovoru..