Bok! Nemojte me krivo shvatiti, ali jednostavno imam osječaj da ču poludjeti.. Znam da vam možda već idu i na živce moja pitanja, ali ne znam što bi. Sječate li se da mi je mali imao grčeve. I da se naučio nosati. Evo sada gotovo i da više nema grčeve, kupili smo mu sirup Torminalis koji je tek proizveden i kad ujutro ga boli pupica dam mu taj sirup i odmah mu prestane, uopče mi više ne vrišti nego se malo kmecka uvjek u isto doba i povlači nogicama, ali to je kao što kažem gotovo ništa kako mu je bilo. E sad problem je u tome što ja ne znam što bi. Po cjele dane sam sama, moji niko ne žive u istome mjestu kao i ja, ni od muža. Mama mi dođe kad god može jer radi da mi pomogne, muž inače radi, ali ovaj tjedan je na godišnjem. Beba bi se stalno nosala, kad ne spava on bi na ruke, sad če skoro 3. mj. ja ga uhvatim i sjednem na fotelju s njime, al on se dere, on bi da se šeta s njime, jer čim se sjedne cika i dreka, a kad se hoda mir. Sad više ne spava po tri sata u komadu nego po pola sata tako da ni ručak od njega ne mogu ni napraviti, par puta sam pokušala, ali nema teorije, ako ga ostavim da se dere on se zakoceni, i više izludim. Sad kako muž ne radi on kuha, a mi kad smo sami doma ja poludim, samo ga nosam, kad zaspe na pol sata malo počistim po kući ili opeglam veša, više nemam vremena ni da se odmorim, okupam, sve je to nabrzinu i postaje mi pre naporno. Navečer ide leći oko 21 - 22 sata, a nekada i kasnije i kad ide leći moram ga dobro uspavati da ne osjeti da sam ga spustila u krevetić jer ako osjeti opet se dere i tako par puta ga nekad stavljam u krevetić, a tako i bude kad se probudi da sisa, isto bilo koje doba noći on se dere kad ga vračam u krevetić, sisa 10 minuta, a po sat vremena mi treba da ga stavim u krevetić. Kraj nas ne spava jer je to mali krevet, nema mjesta. A i mislim da bi onda pogotovo teško išao u krevetić kad bi ga ostavljala u našem krevetu. Sve me to izluđuje, znam da nije lako biti mama, ali ja jednostavno nemam vremena ni za što, pa ponekad ni ne mogu otiši u wc, odem, a on vrišti kao da je lud, svi ga čuju. A najgore mi je što smo u stanu pa mi je neugodno da nam gazde čuju kako se on dere. To nije deranje nego vrištanje. Isto tako neče u kolica, dere se, idem u grad ok dok spava, a kad idemo doma, nosim njega i guram kolica. Gdje god da idem žurim ko budala da mi se on ne bi slučajno negdje razderao jer me onda svi gledaju kao da ja nisam "normalna".. Tako da slabo i izlazimo van. U ovome gradu nemam nikoga jer smo se tek doselili i sve me to polako izluđuje. Ja bi samo voljela da imam djete koje se ponekad dere, koje se ne dere cjeli dan, koje zna nekad šutiti i kad se sjedne i drži. Neće te mi vjerovati, ali već me boli desna strana leđa koliko ga nosim, više nije ni lagan, ima 6 kg. i ne da meni već to malo sve smeta, nego i muž kaže da je razmažen jako i njega probudi preko noči kad se toliko dugo uspavljuje, aj dobro sad, ali kad ide ujutro raditi malo je to nezgodno. Ne tražim previše samo se pitam kako psotiči to da djete bude dobro kad sjedneš s njim, a ne da moraš okolo šetkati s njim, kako da zaspe kad ga ljepo staviš u krevetić!? U čemu ja to grješim!? Par puta sam ga pokušala ostaviti da se dere, to je katastrofa. Ima i onu malu ljuljačkicu za bebe ok 0 - 1.g. u kojoj leži i kad odgurne nogicam i poljulja se i vise igračke na njoj. Stavim ga u to, nekad hoće, nekad neće, i ak bude to bude kratko vrjem. Zato molim vas pomozite mi sa nekim savjetom, pogotovo ako ste imali takvo slično iskustvo. Jer ja ne mogu otići nigdje, a da se ne dere, gdje god dođem ja ko budala moram šetati s njim.