Već ste mi jednom mnoge od vas i pomogle Vašim savjetima. U mom životu (blago rečeno) vlada kaos. Problemima se ne nadzire kraj. nakon pada godine, uspijela sam se dokopati zadnje godi preddipl. Htjela bih otići dalje u ljubljanu ali moja mater je poprilično nezadovoljna. Da, pala sam godinu. Treba li me se kažnjavati zbof toga? Rekla je da me neće više školovati, da joj je dosta. da idem radit čistit, konobarit i tražit posao u struci (neznam šta sa tri god.završene pov). Otac se još nije izrazio. Izgubila sam najbolju prijateljicu u jednoj nedavnoj svađi (točnije, njezinom postupku iza leđa. Ja preko toga jednostavno ne mogu proći). Trenuto sam (čak) se i uspjela uvući u lošu vezu, možda on nije ništa kriv (iako smo imali uspona i padova) ali ja se osječam većinom loše sa povremenom promjenom u našem odnosu. problem je što nemam snage prekinuti tu agoniju. Ostale dvije prijateljice su relativno nedavno našle dečka. i sretne su. i ja sam zbog njih sretna, zbilja jesam. Iako se osjećam usamljeno poprilično. Kolegcia na faksu s kojom sam dobra, upala je u slične probleme kao i ja. Nadalje, htjela bi se vratiti sportu. Zadnji put kad sam bila u dvorani, bio je moj osobni poraz veljača 2010 kad nisam uspjela položiti za crni pojas. prije toga sam imala podužu stanku (ozljede) i malo sam kasnila s priprema.Predivan čovjek (trener) puno mi je pomogao, ali ja sam sama sebe iznevjerila i nemogu/neželim se vratiti i ponovno krenuti. Nešto zbog srama, nešto zbog ega, nešto jer se osječam loše općenito. Rijetko izlazim, na kave tu i tamo. Većinom sam doma. Sa roditeljima se ne slažem i često sam u sobi. Nekad učim, nekad plačem bez razloga. Molim Vas nekoliko savjeta i /ili riječi ohrabrenja. Hvala vam curke :* i nadam se da se ne ljutite što sam anonima. Malo me sram.