Pozdrav cure,

Dugo vas vec pratim pa sam odlucila podijeliti svoj problem s vama u nadi da cu dobiti neku drugu perspektivu svog problema jer ne znam kako da se postavim. U vezi sam punih 7 godina. U vezi sve stima. Upoznali smo se na fakultetu i nakon toga sam ja uspjela odmah dobiti dobar posao a on je radio honorarno a tek se zaposlio na stalno prije 2 mjeseca. Ja sam dosla u njegov grad gdje sam podstanar vec 7 godina a on spava stalno kod mene ali zapravo zivi kod roditelja jos uvijek. Uvijek smo planirali skupa zivjeti a sada ce to biti i moguce zbog poslova stalnih tako da sto se toga tice zadovoljna sam. Problem je u njegovim roditeljima i sestri. On i sestra ne pricaju vec dulje od 7-8 godina. Nikad nisu bili bliski. On tvrdi da je ona u srednjoj skoli upala u jako lose drustvo pa je pocela piti i pusiti a to se jako protivi njegovom zivotnom stilu. Stalno joj je prigovarao a ona njemu prijetila da ce ga prebiti neki njeni prijatelji,decki itd. Takodjer, nikad se nije slagao ni s njezinim izborom deckiju iako sam ja stava da se on tu nema sto mjesati ali eto jednostavno njih dvoje nemaju nikakav odnos. Roditelji vise naginju prema njoj pa je uvijek bilo ajoj proc ce je, u pubertetu je, pusti je itd, dok je od mog decka uvijek zahtjevan perfekcionizam,odlicne ocjene, da uvijek negdje radi itd. Njoj je sve kupljeno i pruzeno , a on mora sam sebi sve zaraditi. Nema veze, cak mi je i drago da se bori za sebe vise nego da je razmazeno deriste.
Uglavnom, kako smo se mi upoznali, primjetila sam taj cudan odnos izmedju njih i cak sam pokusala utjecati na njega da se zblizi s njom. Bila sam stvarno OK prema njoj, isle smo skupa u shopping, izlazile...Cak sam ju doma odvela. Cinilo se sve u redu dok nije polozila za vozacki i pocela uzimati auto svaki dan. Uzimala bi auto u vrijeme kad je taj isti auto zaista bio potreban mom decku pa su se svakodnevno oko toga svadjali. Ona je vjerovatno bila dojma da ja njega ohrabrujem u tome da joj ne da auto pa mi je slala prijetece poruke u kojima me izvrijedjala i otada ja s njom rijeci jedne nisam progovorila niti namjeravam dok mi se ne isprica. Nazalost, jako je utjecala na njihove roditelje te su sad oni misljenja da njihovo dvoje djece ne prica zbog mene. To me jako boli jer je ona izmislila svasta samo da mene ocrni. Uvijek sam bila korektna, pristojna, kupovala poklone za rodjendane, Bozice..Stovise kupujem i dan danas ali eto, efekta nema. Svi se ponasaju kao da ja ne postojim. Totalni ignore. Da sutra umrem njima svima to nista ne bi znacilo. Decko mi je velika podrska, planiramo se zeniti sljedece godine i sve je izmedju nas super ali mene brine jedna stvar. Danas sutra imat cemo djecu i kako ce ti obiteljski susreti izgledati? On kaze da se ne brinem jer imam njega a njih pravda da su oni jednostavno takvi, hladni i bez emocija. Zapravo moje pitanje jest sto da radim? Da li da i ja njih ignoriram ili da sjednem i kazem, ok raspravimo to i nakon rasprave mozemo pricati dalje ili se praviti da ne postojimo? Ne volim kad ovako nesto visi u zraku, htjela bih da se rijesi da znam na cemu sam. Zao mi je jer nisam konfliktna osoba i stvarno sam uvijek mislila da cu imati s njima odnos pun postovanja i pomaganja jedni drugima ali eto, nisam prihvacena i ne mogu se boriti s vjetrenjacama. Ima li tko pametniji od mene da mi da savjet ili netko tko je prosao isto? Hvala :)