Postoji jedan problem kojem prije nisam pridavala toliko pažnje dok taj problem nije počeo uključivati i mene. Radi se o suprugu koji neprestano ima potrebu da bilo kakvu situaciju ne ispriča onako kako se dogodila nego ubaci u nju sitne laži koje doduše nikome ne čine nikakvo zlo ali meni sve više smetaju. Laže meni, roditeljima, djeci, prijateljima, susjedima da bi valjda sebe prikazao u nekom boljem svjetlu. Često puta izmisli nešto da bi izbjegao posjet nekome ili čak i pomoć nekome. U biti mu se ne ide, a njima tvrdi da je zauzet itd. Ja već kod njega prepoznajem tu manu i počinjem mu zbog toga prigovarati na što mi on odgovara kako ga ne podržavam ni u čemu što naravano nije istina. On bi navodno hito da i ja i djeca govorimo drugima točno ono što on hoće a ne što se stvarno dešava. To me ubija jer sam po prirodi strašno iskrena, pa često puta ispadne pred nekim da ja kažem jedno a on drugo. S godinama je to postalo nesnosno jer stalno nešto izmišlja. Na poslu koji radi isto priča o meni nešto što ja u stvari nisam. Meni u takvim situacijama bude neugodno, a neugodno bi trebalo biti samo njemu. Vjerujem da je to oduvijek radio samo kad je čovjek u mladosti zaljubljen ne vidi takve stvari. Ovo vam možda ni neće zvučati kao "teški" problem jer sam ga možda preblago opisala, ali u svakodnevnom životu vjerujte da me izluđuje. Kako ga ubijediti da prestane s tim?