Ovako, odkad znam za sebe imam najbolju prijateljicu uz koju sam prošla svašta. Prije nekoliko godina odselila se tek tako (dobila je otkaz pa je jednostavno otišla 300-tinjak km dalje u potrazi za poslom) i ok, bilo mi je žao ali i dalje smo održavale odličan kontakt i viđale se. Međutim upoznala je jednog dečka tamo i odlučila se udati kroz mjesec dana veze s njim. Ona je presretna ali nema više nikakvih naših kava (nasamo), razgovora (nasamo , jer su počeli živjeti skupa i on je stalno pokraj nje) i svega ostaloga. Ona sad forsira zajedničko druženje samnom i mojim dečkom što meni ide jako na živce. Dečko je 100% ispravan i dobar ali nije to to. Kad dolazi kući uvijek dolazi s njim, kad se vidimo uvijek je i on s nama.. Za vrijeme godišnjih zamolila sam ju da ona još malo ostane kod kuće (on se morao vratiti na posao a ona nije) da se družimo, od toga je ispalo da je stalno visila na mobitelu i da joj je odjednom bilo glupo ostajati u gradu do jutra iako je ona uvijek odlazila kući iz grada zadnja, uvijek je bila za tulume i provode najviše od svih. Kad smo napokon izašle same ovo ljeto u nadi da ćemo se zabaviti, naplesati i izdružiti same nas dvije, njoj se išlo kući.. Uglavnom kad je on pokraj nje možemo što god i koliko god, a čim je sama onda joj se ide kući.. On je drugačiji karakter od nje i ona se mijenja, to su sitnice poput vrste glazbe, načina odijevanja i sl. Štoviše, nije ni loše ali nema više onoga u čemu je uživala i zbog čeka je bila posebna. Kad sam ju pitala dali je sigurna u taj brak i njega, kao da se uvrijedila, rekla je naravno, ma dečko je super i vjerujem da bi to bio odličan život ali smeta me to odvajanje od nje. Ipak ona želi da se što više družimo- ali zajedno s njim, a meni ne treba on, nego ona, fali mi moja najbolja prijateljica. Kroz razgovor sam joj to napomenula i onda kao, dolazi sama da se nas dvije ispričamo i vidimo i onda ili završi tako da ipak i njega povede ili da ako dođe sama doslovno odradi tu kavu radi mene onako bezveze.. želi da joj budem kuma što je nekako i očekivano ali gdje se tu izgubila moja najbolja prijateljica. Kad razgovaramo tel. on je tu, primjeti se da nije opuštena tako da više ni ne zovem, ona se javi kad može i to bude kratko i opet kao da mora. Ipak, to je njoj jedina veza koja nešto vrijedi, bila je dosta nesretna u ljubavi i sad kad sve štima ona je u sedmom nebu. naši razgovori se temelje na tome kako je on savršen i prepričavanju svih divnih stvari koje on čini. Meni to sve ide na živce. Dođe mi da se propucam kad pomislim da sam možda i ja bila takva na početku svoje veze, ali nekako ja sam uvijek nalazila vrijeme za nju.. razumijem kad ona njega dovede da on nema gdje ni s kim pa mora s nama, ili forsira druženje s mojim dečkom, a on ima svoje društvo i njemu se to neda.. Imam osjećaj kako se s moje strane svodi sve na forsiranje druženja i dosadnih kava gdje oni više pričaju međusobno nego s nama ili se ljube, to je užas, a ja i dečko onda ne znamo što bi. Ona je sretna i ja bi trebala biti zbog nje, ali nisam. kakva sam ja to prijateljica? Sebična, bezobrazna? Ovo traje već neko duže vrijeme. Ono što znam da nisam ljubomorna na idilu jer ju i ja imam, nego mi fali moja prijateljica. Ne mogu zamisliti da prekinem kontakt s njom zato jer je sretna samo moram naći način kako da to prihvatim.