Nedavno sam imala jedan javni nastup koji je vezan za karijeru i promaknuće za posao. Pozvala sam prijateljicu da mi bude podrška, a i samim time da bude uz mene na tu svečanost koja je za mene puno značila. Poznamo se od djetinjstva, uvijek se družimo i često čujemo. Smatram je najboljom prijateljicom, ali umjesto da me na moj dan dođe podržati, ona kao da je jedva došla. I čim smo ušle u dvoranu počela je ponavljati da uskoro čim ja to obavim ide doma, jer je njoj neugodno među tim ljudima. Sve je njoj to stresno, ne zna da li se dobro obukla i kao kroz šalu stalno ponavljala da mora smirit svoje živce. Meni je došlo da ju pošaljem doma. Ona inače ne voli biti među puno ljudi, ali se zbog njenog ponašanja osjećam razočarano. Pa druge prijateljice budu i kume na vjenčanju, kume djeci, gosti na promocijama i sl. i vesele se. A ona zbog svoje nesigurnosti ne zna koliko me je zapravo rastužila. Ne znam da li joj to trebam reći ili prešutiti. Ne znam ni zbog čega je takva. To je bio moj dan u životu kojeg neću tako skoro ponoviti, a imam osjećaj da bi se neki stranac bolje veselio sa mnom.