Mene zanima kako se nosite sa razočarenjima u ljude? Jer ja se ne znam nositi s time. Evo moje situacije. Imam sina od 5 godina i nakon gotovo 3 godine pokušavanja ponovno sam ostala trudna no od prvog je dana sve krenulo naopačke. Odmah su počela krvarenja i prepisani su mi hormoni i strogo, strogo mirovanje. Sin, koji je od rođenja stalno sa mnom jer mi muž radi na terenu bio je prisiljen cijele dane provoditi sjedeći u kući kraj mene. Dijete, koje nije nikada gledalo crtiće već vrijeme provodilo u igri na zraku bilo je šokirano. Nakon desetak dana sin je prestao govoriti. Moji su ga roditelji odveli pedijatrici koja ga nije prepoznala. Žena,koja jako dobro pozna moje dijete,pitala je što se s njim dogodilo. Vodili su ga psihologinji koja je rekla da je dijete u depresiji. Tada su moji roditelji naizmjence uzimali godišnji i slobodne dane te ga vodili u šetnju i kod sebe. Uglavnom, u 2 mjeseca moga ležanja posjetio me osim mojih roditelja nije nitko. Najbolja prijateljica i kuma čiju sam ja djecu nebrojeno puta čuvala i nahranila posjetila me jednom, i isto toliko puta nazvala i tada je pričala samo o sebi i svojoj djeci kako se cijeli dan igraju itd. I sad, kad je sve to iza mene. Kad smijem u šetnju i kad je moj sin ponovno veseo i sretan dječak kako da ja to sve zaboravim? Kako da normalno pričam s ljudima koji su mi okrenuli leđa kad mi je bilo najpotrebnije? Kako da normalno pričam sa svekrvom, šogoricom, prijateljicama, sestričnama? U ta se 2 mjeseca nitko nije sjetio prošetati sa mojim sinom, nitko nije odvojio ni 20 sekundi da mi sms pošalje? A svi su znali šta mi je i kako mi je? Ja se ne znam nositi s time. I voljela bih da mi pomognete,ako vi znate.