Evo ovako, cure... Imam 24 godine, znači već sam praktički odrasla osoba, ali sam uvijek kući tretirana kao dijete od strane roditelja pa sam valjda i nezrela za svoje godine..uvijek još od djetinjstva sam bila pod njihovom kontrolom, zapravo pod majčinom.kada sam kao tinejđerica izlazila, ona bi me dolazila provjeravat, uvijek me ispitivala i tako.kad sam pri završetku srednje škole počela izlazit, nije mi branila, ali opet zvala bi me stotinu puta na mobitel, to mi je uvijek neku nervozu stvaralo, da nekažem strah što ako nevidim poziv, poruku,ako mi se isprazni baterija, nešto užasno, da mi je muka bila iti ići igdje. i sjećam se kad sam napunila 18 godina, izašla sam vanka s jednim dečkom, ona je to znala i zvala me da dođem u 11 kući navečer, ja sam možda zakasnila 10 minuti, sačekala me na ulaznim vratima zgrade i tukla do kuće.nemoram vam ni reći koja je to sramota bila za mene, čak me udarci nisu ni bolili, iako me udarila po glavi i ostala mi crta crvena,kao potkožna rana na čelu.nikad nisam bila problematična, uvijek sam bila dobra učenica,uzorna, mirna i povučena.kako nisam mogla vanka ići opušteno, tako mi je i kući stanje bilo nepodnošljivo, zapravo uopće neznam kad sad gledam kako sam to preživjela.majka i otac su se svađali dan, noć, kad nezaspete do 5 ujutro od vike, dernjave, ružnih riječi, a u 7 morate u školu, možete mislit kako je djetetu u takvom stanju.znači te svađe su intezivno trajale negdje do moje 20 godine, poslije kako sam postala odraslija, nisu me puno dirale, što se kaže otupiš,svašta je i dalje bilo,ali ne toliko intezivno.. međutim,primjećujem da je to sve ostavilo traga na meni.prije svega nisam nikad ostvarila s majkom odnos, kakav vidim kod drugih cura, nemam apsolutno u nikog povjerenja, čudno bi bilo da imam kad su me najvoljeniji razočarali, više su mi u životu odmogli, nego pomogli.neznam je li to tako crno ili ja to tako shvaćam u svojoj glavi.sad u 24 godine osjećam se psihički iscrpljeno, nemam volju za ništa, fakultet mi već dugo stagnira, do te mjere da nemam volju niti koračit tamo, često mislim da nisam glupa da nemogu ga završit nego da je to neki inat mojoj majci, neznam koliko god bedasto zvuči. ja sam uvijek za nju bila glupa, sve kćeri njenih prijateljica su pametne, lijepe, zgodne, ja sam nula.iako tada nisam imala takvo mišljenje o samoj sebi, sad zbilja mislim da sam se pretvorila u nulu.onda mi je znala reći kao ja nemam nikakvih prijatelja jer ništa nevrijedim, znači istina je zapravo bila da nisam imala povjerenje u ljude i da me bilo sram moje kućne situacije pa nisam imala prijateljice za dovest kod sebe ili da ja odem kod njih, ali sam za popit piće uvijek imala ljude, čak mislim i da sam draga osoba, samo što se eto distanciram namjerno.u svom tom njenom kontoliranju, imam osjećaj da sam nesposobna da se brinem o sebi, znači po kući radim sve poslove, znala sam radit i ljeti kad sam išla u srednju školu, ali nekakva sigurnost mi nedostaje.sa svim svojim problemima, bilo školskim, prijateljskim, ljubavnim, borila sam se sama, naravno zbog mog nepovjerenja.roditelji su eto imali novca kupili su što su htjeli, u svemu tome gledajući sebi ponajviše, meni nisu ostavili niti za fakultet (a morala sam ga upisat jer nebi bila pametna za njih), ali eto to sam si sredila da mi neplaćaju što sam bila dobar student.da nekažem da apsolutno nikad nisu imali respekta prema mojim ispitima, tako što bi se svađali i večer prije mog ispita, ma svašta, nemam eto niti živaca o tom pisat.sad kad stagniram na fakultetu, opet sam ja najveća glupača, nemogu ispite dati, a od ove kćer diplomirala, od one se udala, od ove rodila, od one se zaposlila s dobrom plaćom, ja sam opet nula (po njenim riječima).žalosno što me ta majka nikad nije upitala kako je meni, je li me što muči, je li mi smeta ta vika..nee, njoj su bili bitni njeni problemi, koji praktički nisu problemi,nego je izmišljala da se svađa sa starim, čak mislim da ima psihičkih problema.neradi, čak nije ni neko vrijeme kućanske poslove obavljala, ali eto uvijek se svađa, ona je nezadvoljna. meni dade možda 50 kuna mjesečno i sad mi u zadnje vrijeme govori kako ja nisam za ništa, kako troši na mene, da je ne pitam novce, svjesna sam da zbog njihovih glupih računica, sad imamo financijskih problema, koji su naravno bili izbježni,ali se trošilo na nebitne stvari da bi nečiji ego bio zadovoljen.ako upitam 20 kuna u tjedan dana slušam njene prodike kako sam rastrošna, da idem radit, onda sutra kaže nemoj radit nego uči tamo, ma nemam volje za učenje kad nemam 10 kuna za jednom tjednom popiti piće s prijateljicama i načakulat se o mladenačkim temama, nemam volju za ništa.ja mislim da to puno nije, niti sam ikad tražila više, nezamislivo mi je da mi daju za neki izlazak, putovanje, to nepostoji, što je postojalo su na sebe potrošili.kako sam student nemam baš izbora, prijavila sam se na par natječaja, ali ništa.nebi htjela samo sjedit kući i samožaljevat se, htjela bi zaradit bar za kavu da popijem s društvo, da se neisključim iz društvenom života potpuno jer i ovako neidem nikuda, više manje sjedim kući.sad sam gledala da postoje studentski krediti pa neznam je li mi možda pametno da to uzmem i odselim,mislim da mi treba zdravija okolina da bi mogla obavljati svoje obveze kako trebam, ovdje apsolutno nefunkcioniram..nemam prijatelja, rodbine kod kojih bi mogla živjeti, razumijem da i oni imaju svojih briga.neznam, stvarno neznam , imam osjećaj da sam toliko izluđena, da sam spremna spakirati neku torbu i put pod noge, gdje god.... dosta mi je života u strahu i da slušam što netrebam cijeli život..najviše bi voljela da sam imala normalne roditelje, ostvarila normalni odnos s njima, i pripremljena išla u ovaj surov život, i kad me život ošamari da se imam kome izjadat, no oni mi nikad neće biti oslonac u ničem, to sam sada potpuno svjesna, prije je uvijek postojala neka nada da će se promijeniti ma neće se ništa čekajući promjenit... znam da nisam i ja potpuno u pravo, možda bi tebala stat u sobi čitav život, bez kune i još slušat svađe i učit, samo nemam volje, koncentracije..otišla bi davno radit , možda i nakon srednje, da to nebi bilo sramota za njih. znam da je post duži, ali neznam što tražim ,bio kakav komentar, savjet za mene, financije,iskustva, sve je dobro došlo...