Drage žene, molila bih vas koji komentar. Živim već neko vrijeme s dečkom, i njegovim ocem, radi se o 2 god da živimo skupa. Roditelji su mu rastavljeni, majka težak karakter, a otac je čista suprotnost. Ja sebe smatram dosta 'čeličnom' jer iako u meni 'kolaju' svakavi osjećaji, nemiri, napetosti, ne dam se, i izvana izgledam čvrsta. Iskrena sam i uvijek stojim iza svojih stavova, i osobe koje uđu u moj život, a da mi se ne dopadaju, izbacim. No sada sam u drugačijoj situaciji. Generalno dobro nam je, i imamo dobar odnos s njegovim ocem. Nemamo se zašto žaliti. Mislimo i o samostalnom životu, ali kao student.. nije lako. Dečko je dosta zatvoren kao osoba, i ne zna kako se postaviti sa svojom majkom, a ona je 'pokvareni telefon' i inače dijeli savjete iako mi nismo zainteresirani za njene savjete. Njegov brat i žena su loše osobe, koje me niti ne poznaju, a izmišljaju tako zlobne stvari o meni.. No, nisam o tome htjela pričati, iako bih ih najrađe izbacila iz života, jer se osjećam loše izunutra i pod pritiskom i depresivna sam. Brat ima 2 sina, sa starijim se još i može popričati, ali mlađi je ajme, ima 6 godina. Prije sam se voljela s njime poigrati, ali on me je počeo vrijeđati, i malo po malo sam se počela povlačiti, nemam braće, pa neznam s djecom valjda, i to im je poslužilo da izmisle hrpu gluposti o meni i da me 'proganjaju' sa: 'Hoćeš li nam pričuvati djecu?' i da mi se nikada izravno ne obrate. Njihov nemar prema vlastitoj djeci je prešao sve limite, evo ima 14 dana već da su kod nas i da im mi služimo kao babysitteri, dokle oni rade, provode se i sl. Imaju novaca, evo kupili novo auto i veliku kuću, ali babysittericu si 'ne mogu priuštiti'. Postali su mi odvratni od kada su počeli izmišljati laži o meni, i tako su mi se isto počela gaditi i djeca, i znam da nije u redu, potpuno shvaćam da nisu kriva djeca za ništa, pa se trudim imati normalnu komunikaciju s njima. Što god kažem ovom mlađem, od banalnih stvari tipa: 'Jesi li žedan?' on odluči ignorirati ili ako sam dovoljno sretna odgovoriti mi: 'Ne.' I u meni se javlja ljutnja, i ostali splet čudnih osjećaja. Na kraju svi me gledaju kao neku 'ledenu kraljicu' koja se ne želi igrati s malim, i koja ga pozdravi umjesto da s njim popriča, a moje pokušaje kao da nitko ne vidi. Bila sam u kuhinji i u više sam navrata pokušala pričati sa malim danas, kad ono dođe mi otac od dečka i kaže: 'Zaželi malome laku noć', napravila sam to, ali kao da je neka lavina krenila u meni. Osjećala sam se loše, i stalno se osjećam loše, što zbog ove djece, koja imaju 'predivan' odgoj, što zbog laži koje kruže o meni, što zbog mame od dečka koja želi da radim što ona hoće, njenih kritika, ali ne direktnih, financijski iskorištava dečka, a ima novaca, kao da nam želi zagorčati život. Osjećam se loše, i iscrpljeno, ali to se na meni ne vidi. Dečko ima problema sa iskazivanjem svojih stavova, pa me to dodatno iscrpljuje. Dajte mi koji savjet, hvala.