Drage žene.
Imam problem, koji i nije neki problem ali bi htijela nekih savjet, nešto.
Imam 23g., moja majka me rodila sa nepunih 18 godina. Prije 17g. (imala sam 6g.) smo se zajedno sa tatom i bratom preslili u Hr. Imam 3 mlađa brata i sestru. U zadnjih par mjeseci, cca. 6mj. Se nikako se slažem sa mamom. Malo je postala užasno čudna, često se iskaljava na meni, dere se na mlađu braću i postala je užasna žena. Nikad se nisam nešto previše slagala snjom. Ona imam mišljenje da mama ujedno mora bit i najbolja prijateljica, ali ja mislim da je mama mama i da joj nemoram govorit za svoj život izvan kuće. Znam da će ovo ispast grubo, ali na neki način sam ju počela mrzit.
Nema veze , to nije bit mog javljanja. Prije nekih 5 god. sam dobila potvrdu za nešto u što nisam nikad bila sigurna da je istina- moj TATA nije čovjek za koji sam mislila da je. On nije moj biološki otac Moji roditelji su se upoznali kad sam ja imala neki 2,5god. Otad žive zajedno, imaju 4 djece zajedno i prije cca. 6 godina su se napokon crkveno vjenčali. On je uvijek bio moj tata i tako će i ostati. Moja draga majka nikad nije samnom razgovarala o mom pravom ocu. Nikad ga nije spomenula i sve što o njemu znam sam sama iskopala. Stare slike, neke dokumente, adresu njegovih roditelja te sam i njegovog brata našla na faceu, a misim da sam našla čak i njega. Znam da je svih ovih godina plaćao alimentaciju, ali ga nikad nisam upoznala.
Moj TATA zna da znam istinu i u tom trenutku je djelovao jako tužno. Nikad nisam sam svojima razgovarala o tome, niti to neželim. Makar bi htjela znat kako netko možemo napustiti svoje dijete. Kako ga možeš sotaviti, nejavljat se, u sve ove godine je mogao barem pismo poslat, možda i je, sumljam da bi mi mama rekla za to. Nedavno sam to ispričala dečku koji mi je savjetovao da prvo sredim svoj život, da osnujem svoju obitelj i da ako me ikad dodje volje zajedno ga potražimo. Jedna strana ga želi upoznat, jedna strana žudi da sazna istinu, da sazna zašto je napustio svoje dijete, da sazna dali ima još braće i sestara i dali je taj čovjek uopće živ. A druga strana ih mrzi oboje, druga strana neželi uopće čut ni za njega ni za nju. Sve mi je izmiješano i neznam šta da radim. Ako kažem svojima što namjeravam, strah me da se TATA ne uvrijedi ili rastuži, ipak me je on odgojio, hranio, branio, čuvao, on mi je bio TATA. Iskreno, više cijenim i volim njega nego mamu, koja, imam osjećaj, namjerno kvari onaj zadnji trunak poštovanja što imam prema njoj.
Ovo mi je tek drugi put da nekome ovo govorim. Htjela bi neki dodatni savjet, nešto. Što bi ste vi napravile na mojem mjestu? Da ga potražim sad ili da sačekam koju godinu dok ne osnjujem svoju obitelj ili da ga uopće ne potražim? Neželim da misli da ga trebam, jer ga netrebam, nije nikad bio važna dio mog života i nikad neće ni bit...
Žene, hvala vam na svakom savjetu.