Drage žene,
rastavljena sam već 4 godine,svašta sam proživjela i kao da nema kraja patnji,,,pitam se često odakle mi snaga ali bojim se da ću jednog dana klonuti i da mi neće biti pomoći...
već sam pisala o sebi,muž me psihički zlostavljao,vrijeđao pa i tukao,,,doživjela sam psihički slom,izliječila sam depresiju,sad sam podstanar,trenutno opet bez posla,ali imam za živjeti,nekako sve rasporedim da nam ne fali za ništa,,,najveća bol mi je što mene stariji sin krivi što sam otišla,iz tog revolta i nagovora njegove obitelji ostao je s njim,,,to me je dotuklo,,,razgovarala sam s njim ali on jednostavno ne želi razumjeti zašto smo se razveli,,ima 13 godina,,,zbog njega sam ostala u selu da se viđamo svaki dan,,,dvoje djece je sa mnom,,,i jako su realni,skromni i pristojni,,,sav svoj život sam podredila njima,zapostavila sam sebe u svakom smislu,ne idem nigdje,ne izlazim niti imam koga...naime,,,mala je danas došla s rođendana od prijateljice i rasplakala se,,,kaže da joj je teško vidjeti druge roditelje zajedno a njeni su rastavljeni,,,to me jako pogodilo,,,već smo to prolazili,činilo mi se da je ona to najbolje podnijela,ali danas sam zapravo vidjela da nije...dokad će to trajati? hoće li djeca ikad biti dobro?