Drage moje, prije dvije godine sam završila fakultet. Od tada radim po raznim zamjenama, čekam svaki dan kada će se vratiti osoba koju mijenjam, i mijenjam četiri radna mjesta godišnje, što mi je kako možete zamisliti bilo užasno naporno i stresno. Sada se je pojavila šansa da bi moožda od jeseni mogla dobiti trajno radno mjesto, makar i ne bila puna tjedna satnica. S jedne strane naravno da si to želim, da napokon budem barem djelomično situirana, da ne moram strahovati ako ću od sljedećeg mjeseca raditi. Nisam blesava, znam da je to u današnje vrijeme ravno lutriji, i da bi trebala biti do neba zahvalna ako to uspijem dobiti. I dio mene je, ali drugi dio mene osjeća kao da umire. To nije radno mjesto koje si ja želim, i kada pomislim da bi morala tu ostati do kraja života, uhvati me takav napadaj depresije da ne znam što bi sa sobom. Nisam u poziciji da biram i odbijam, stvarno nisam, odnosi s roditeljima su mi komplicirani, i ovisim samo o sebi, tj. samo se na sebe mogu osloniti, što se tiče financija.

Pošto vjerujem da nisam jedina, pogotovo u današnje vrijeme, koja će raditi nešto što ne voli, zanima me, kako? Kako se nositi s time? Kako se pomiriti s činjenicom da će takav veliki dio mog života zauzimati nešto što mi stvara grč u želucu? Kako se pomiriti s time i ne dopustiti da me to odvede u crnilo očaja i depresije? Voljela bi čuti vaše savjete, ali da nisu, nemoj prihvatiti taj posao, jer nažalost to za mene doista nije opcija ... Unaprijed zahvaljujem :)

P.S. Posao nije u mom rodnom gradu, tako da sam i udaljena od moje rodbine i prijatelja, pa se neću moći previše osloniti na nikoga da me utješi, osim na samu sebe ...