Drage moje, pitala bih vas za savjet jer vi sigurno bolje i objektivnije možete vidjeti nego ja. Dakle, radi se o mom najboljem prijatelju prema kojem osjećam nešto više. I on i ja smo prešli trideset godina. Oboje razmišljamo o sličnim stvarima i stvarno smo najbolji frendovi. I zapravo, nikad u njegovoj blizini nisam osjetila nekakve "leptiriće u trbuhu" ni ubrzano lupanje srca ni crvenilo u licu... Odnosno, sve one nuspojave koje sam osjećala s drugim dečkima. Ali on je nešto posebno. Sviđa mi se njegova brižnost, njegova jednostavnost, njegova nenametljivost, njegova smirenost. On je muškarac s kojim bih željela provesti čitav svoj život. Znam da ćete se na ovo nasmijati ali i on i ja smo kršćani koji živimo čistoću prije braka i nismo nikad imali spolni odnos jer nam je to stvarno nešto sveto i vrijedno. Htjela sam vam otprilike reći naš odnos i naše zajedničke crte. A sad problem. Nikad jedno drugom nismo rekli da osjećamo nešto više. Zapravo, ne mogu definirati osjeća li i on kao i ja. Čini mi se da i on osjeća budući da mi svaki dan pošalje neku porukicu, sličicu ako negdje putuje, i često me pita kako sam.
I pitam vas za savjet. Kako da mu to rečem jer se bojim, ako s njegove strane nisu takvi osjećaji, izgubit ću svog najboljeg prijatelja a to nikako ne bih htjela. Molim vas, pomozite.