Drage moje, eto imam jedan problem i stvarno ne znam kako da ga riješim. Imala sam najbolju prijateljicu, družile smo se od moje 8 godine pa sve do 18! Znači to je 10 godina divnog prijateljstva. Bila mi je kao sestra, sve smo radile skupa, djelile dobro i zlo, ali kako to uvijek biva, ona je ušla u ozbiljnu vezu, ja sam ušla i prijateljstvo je puklo. Pričala je svašta o meni, ali to sada nije bitno. Ostala sam sama, družila sam se ja i sa drugim curkama, i mogu reći za jednu od njih da mi je jako bliska prijateljica ali ne i najbolja. Jednostavno, ne mogu joj u potpunosti vjerovati i otvoriti srce. Užasno mi nedostaje moja najbolja prijateljica, i ne znam kako da prebolim prekid tog prijateljstva a prošle su već dvije godine. Sada imam 20godina, i jednostavno tužna sam jer nemam najbolju prijateljicu, nekoga komu mogu govoriti svoje tajne i probleme, koga mogu nazvati u 2 u noći i isplakati se. Osjećam se stvarno tužno, jednostavno ne mogu vam opisati taj osjećaj. Nikako da se sprijatelj sa nekim drugim, da otvorim srce nekome drugome, nekako kao da je danas teško naći pravog prijatelja. Želim ići u teretanu, na kavu, u shopping, na jarun trčati, ma svašta a jednostavno nemam sa kime. Imam dečka, ali opet osjećam tu rupu gdje treba biti mjesto prijateljice, i nemogu to preboljeti. Znam da možda zvučim jadno, očajno... možda su to te godine kad ženama teško padaju takve stvari... ne znam... Molim vas neki savjet, jer stvarno trudim se da se ne vidi kako sam zapravo tužna.