Drage moje cure! Nadam se da ćete pronaći nekoliko minuta i odgovoriti mi na pitanje jer bi mi vaš savjet puno značio. Dakle, druga sam godina na jednom od najtežih fakulteta. Prva godina bila mi je velika promjena jer sam se iz malog grada preselila u velegrad, obitelj sam vidjela svaka tri mjeseca i jako su mi nedostajali, živjela sam na relaciji kuća-faks-kuća i gotovo nisam imala slobodnog vremena. Iako sam učila kao luđak, ostao mi je jedan ispit i zahvaljujući njemu imala sam i radno ljeto. Prošla sam ga i tada su počeli moji problemi, sumnje, dvojbe. Umjesto radosti zbog prolaza i upisa u drugu godinu, ja osjećam tugu i umor. Tijekom godine ja nemam praznika, jedva čekam vikend da si priuštim sat/dva dulji san i nadam se da će pismeni (eliminacijski) ispit biti pristojne težine i da ću doći kod normalnog ispitivača kako bih barem preko ljeta stručnu literaturu zamijenila romanima. Svaki dan se barem nekoliko puta pitam hoću li izdržati još barem 5 godina ovakvog tempa života ili ću poludjeti. Sav entuzijazam i motivacija su nestali, a zamijenio ih je kronični psihofizički umor i burnout sindrom. Često razmišljam kako bi bilo da odustanem i upišem nešto bliže rodnom gradu- i dalje bih bila doma i spavala u svom krevetu, studirala na lakšem fakultetu i imala slobodno vrijeme. Ali ipak, ne želim odustati od ovog faksa. Nešto me priječi da učinim tako drastičan korak. Želim samo opet biti sretna time što radim, odbaciti tugu i autodestruktivne misli, jednostavno, vratiti ono što me tjeralo naprijed kad je bilo teško. Razmišljala sam o sebi nakon diplome i vizualizirala svoj uspjeh, ali ne djeluje. Zanima me je li koja od vas imala ovakav problem i kako ste postupile? Kako da od depresivnog mrtvog puhala opet postanem ona ludača koja uživa u ovom mazohizmu? Unaprijed vam hvala na odgovorima!