Drage djevojke... imam pomalo neobičnu situaciju u vezi svoje vjere i jednog dečka.. Naime ovako.. prije 1 i pol godinu upoznala sam jednog dečka, sve je krenulo idealno no nakon nekog vremena saznala sam da smo različitih vjera što meni nije predstavljalo problem. Ja sam kršćanin a on je islam. Pitao me da li mi je to nekakav problem, ja sam odgovorila da nije i on je također rekao da niti njemu ne smeta. Tek kada sam to saznala shvatila sam zašto je uvijek bio na nekakvoj distanci. Uvijek kada bi trebali otići korak dalje u našem odnosu, on bi se povukao bez razloga, zatim nakon nekog vremena bi opet sve krenulo ispočetka i tako u krug. Tada sam malo dublje upoznavala njega i njegovu obitelj i shvatila da su oni veoma tradicionalni što se tiče vjere. To je jedan problem. Drugi problem je taj što sam upoznavajući njega i njegovu vjeru (iako mi nikada nije pričao o tome ili ispitivao mene o mojoj vjeri) shvatila da je moje vjerovanje naspram njegovog nepostojano. Dolazim iz obitelji koja vjeruje u Boga i sve što se tiče kršćanstva, nismo onaj tip ljudi da svake nedjelje odlazimo na misu ili se molimo prije objeda ali vjerujemo u Boga, slavimo blagdane itd..po meni je to ono osnovno. Kada dođem u crkvu i osvrnem se oko sebe, vidim sve one ljude koji skrušeno i sa srcem mole, sve mi se to čini blesavo da tako kažem i smješno i samo odbrojavam kada će završiti ta misa (i prije nego sam njega upoznala sam se tako osjećala). Naime, od kada sam upoznala njega, i istraživala u što to on zapravo vjeruje i zašto se drži na distanci, počela mi se čak i sviđati ta vjera. Zanima me njihov način vjerovanja, običaji, blagdani, sve što se tiče te vjere. U meni se probudilo ono nešto u što vjeruju ostali vjernici i osjećam se ispunjeno jer imam osjećaj da kada bih pobliže upoznala islam da bih postala veliki vjernik te vjere. Svakodnevno razmišljam o tome i uvijek kada bih trebala zazvati svog Boga u kojeg navodno vjerujem, ja pomislim na drugog Boga. Napominjem kako me taj dečko nikada nije ništa ispitivao o mojoj vjeri niti govorio išta o svojoj vjeri, čak mislim da i izbjegava tu temu. Ne poznajem običaje te vjere i ne želim nikoga uvrijediti ali moje mišljenje je, pošto dolazi iz tradicionalne obitelji, da se ne smije vezati sa djevojkama druge vjere jer sam upoznajući njega i njegove bliže ljude shvatila da svi imaju dečke i cure koji su iste te vjere. Ne znam da li griješim ali bih htjela neko mišljenje osobe koja ima iskustva s time i koja pozna tu vjeru i običaje. Također me zanima što mislite o tome što je moja vjera poljuljana ili je uopće nemam. Prije nekoliko dana išla sam sa svojim tatom kod tog dečka (poslovno), iako sam rekla da smo prijatelji, jer ne mogu definirati naš odnos (a čujemo se svakodnevno) . Tata me nakon toga ispitivao o tome dečku i čak je rekao da mu se sviđa kao osoba, da je veoma zanimljiv, ali nakon što je saznao njegovu vjeru i podrijetlo, kroz smjeh mi je rekao kako onda ništa od nas dvoje jer je to nemoguća misija.. !!??? što je mene bacilo u šok... I prije je bilo situacija da mi je rekao neke stvari u vezi dečkiju koji su druge vjere..onako usputno.. a da razmišljam o prelasku na drugu vjeru, razmišljam ali iskreno mislim da bi me se moja obitelj odrekla. Nisu nekakvi veliki vjernici ali ipak vjeruju u svog Boga. Da imam samostalan i odvojen život od svoje obitelji, mislim da bih definitivno prešla na tu vjeru. Što vi mislite o svemu tome? Zašto je moje vjerovanje ako bi se moglo tako i nazvati odjednom nestalo i što mislite o tome da razmišljam o drugoj vjeri? Što mislite zašto se taj dečko ne želi vezati, da li ga sputava vjera i njegova obitelj.