Drage cure, žene.....

Kako vi cure riješavate odnose s obitelji od dečka, ovo je malo širok uvod ali radi se o slijedećem....
Kod dečka sam provela neko vrijeme 2-3 mjeseca jer nisam radila, sada sam počela raditi i vratila se svojoj kući )udaljeni smo dosta - morala sam prihvatit posao za ovo ljeto).....nisam se baš odselila kod njega, to planiramo najesen, ali za sada je ovako....U vezi smo malo manje od godinu dana..on ima 36, ja 30 god....ja sam dugo živjela sama i samostalna sam prilično, a on je sa svojima....ja kad dođem kod njega imam osjećaj da sam sa cijelom njegovom obitelji a htjela bi da budemo više sami ja i on....npr. očekuje se da njegova mama stavlja prat i moju robu, meni to smeta i ja sama skupljam moje stvari i kad je vrijeme operem, ne jedem slano - njegova mama se ljuti što ne volim njezinu hranu....i tako ja se odvajam od svega i kriva sam za sve po njihovom mišljenju......njegova sestra me ogovarala roditeljima cijelo vrijeme ja sam to čula i zamjerilo mi se druzit s njom (ogovarala u smislu da je gledala kako šta radim i onda to komentirala, primjer kako mi je mogo ostat prozor nakon tuširanja zatvoren - to je strašno:=)..)......i sada treba se ić na neku svečanost i ja za stolom i sve mu sestra govori nemoj obuć ove hlače nego one, ne ovu košuljun nego onu....ja se osjećam ko da ne postojim...a on me baš ne razumije...kaže mi da mi sve smeta:(a ja želim da smo mi odvojeni (barem za sada da se samnom konzultira...ovako kraj svih njih ja se ko višak osjećam)..., kao što ćemo nadam se i biti i da se mene pita za neke stvari i ja uopće ne vidim problem u tome ako netko jede drugačiju hranu od mene...
jel sam ja stvarno toliko teška?ili je tako teško prilagodit se dečkovoj obitelji?
Inače evo za kraj, moj stav je da je bolje biti odvojen od roditelja, naravno ukoliko financije dopuštaju. Nadam se nekom savjetu...Hvala!
I još samo kratko - sestra mu ima 30god, znači već smo svi odrasle osobe