Cure, htjela bi vaše miljenje prije nego reagiram na slijedeću situaciju, jer nekada reagiram preburno pa mi kasnije bude žao. A ovo i nije situacija za burne reakcije. Živim zadnjih mjeseci s dečkom kod mene, u gradu koji je udaljen nekih 45 km od njegovog gradića. On radi u gradu koji je 20 km udaljen od njegovog i u tome gradu mu živi brat s obitelji. Mama je ostala sama u kući, stalno nam je govorila kako je vrijeme da se osamostalimo i kada smo to odlučili kod mene (tako nam je trenutno najekonomičnije, sami smo u stanu na katu i sami vodimo svoje kućanstvo). Nažalost, njegova mama je obolila i operirala tumor te se ovih dana vraća iz bolnice. Prije nego je došao živjeti k meni, dečko je bio taj koji je vodio računa o mami što je nekako i logično jer je živoo s njom u kući, brat bi dolazio, pomogao ako je šta trebalo ali su se svi oslanjali na pomoć mog dečka. Meni je jasno da joj sada treba pomoć i normalno mi je da to budu dečko i njegov brat, normalno je da i ja uskočim ako nešto zatreba. Međutim, meni sinoć dečko kaže da sada, kada se mama vrati iz bolnice, on će prvo vrijeme biti s njom u kući jer ne može sama. Slažem se s time da ne može sama, ali osobno smatram da bi tu pomoć trebali podijeliti on njgeov brat, da se podijele tako da svatko od njih dvoje za početak prespava jednu noć kod mame. Međutim, imam osjećaj da se na našu vezu gleda drugačije (kao manje bitnu) od bratovog braka, on je oženjen, ima djecu (iako je kćer u inozemstvu na školovanju, sin živi s curom) i smatraju da je dečkova obaveza briga o mami. Brat je tu kada treba skoknuti preko dana da vidi kako je, ako treba neka pomoć, ali se vraća svojoj ženi, a dečko se ne treba vraćati meni. Napominjem da je naša veza vrlo ozbiljna, nismo formalno u braku ali tako živimo iako imam osjećaj da njima ne odgovara zo što je on odselio k meni. Po njima bi mi trebali biti negdje sami, jer ovako smatraju da ne živimo svoj život što bi i ja željela i nadam se da ću naći neo rješenje i po tom pitanju,ali sada je ovako kako je. Međutim, samim time našu vezu ne doživljavaju kao nešto ozbiljno i misle da moj dečko može biti na rsapolaganju kada god je potrebno, a za brata imaju opravdanje zbog obitelji. Ne znam da li da dečku kažem svoje mišljenje i ako da na koji način jer je situacija osjetljiva. Nije moje da se mješam u njihove odnose, ali opet ti odnosi utječu na našu vezu pa smatram da možda i imam pravo reći šta mislim. Cure, šta vi mislite o tome, da li da šutim i vidim kako će se razvijati situacija ili da ipak nešto kažem dečku. Želim mu dati do znanja i da može računati na moju pomoć za mamu kada zatreba, ali da mislim da bi on i brat zajednički trebali podijeliti brigu o mami podjednako. Tim više što se brat misli doseliti u tu kuću sa ženom, što je omelo naše planove da tamo sebi uredimo neki kutak. Hvala za svako mišljenje.