Bok! Imam problem kojeg jednostavno ne znam kako skratiti pa ću se raspisati, vjerojatno ću u nekim dijelovima skakati s jedne stvari na drugu, ali pokušajte me shvatiti. Imam 20 godina i blago rečeno užasan odnos sa svojom obitelji. Ne smatram se balavicom koja je tek izišla iz puberteta i još ne zna što zapravo želi, baš suprotno,smatram da sam jako zrela, odrasla osoba koja je to postala možda i prerano. Dakle moj problem je da se s nikim u obitelji ne slažem na način da mu se mogu povjeriti. Imam 3godine starijeg brata koji je po mom mišljenju na pragu depresije, stalno je u sobi i sluša muziku, sve mu je teško za napraviti, umjesto na četvrtoj on je i dalje na pola prve i pola druge godine faksa, ne zato što se prebacivao i slično, već zato što ništa ne polaže. Ima jaku čudnu narav, odnos s njim mi se svodi na svađanje i jako,jako ružno vrijeđanje oko najmanje sitnice. Kako su sada praznici stalno smo kući i nije rijetka stvar da doslovno prolazimo jedno kraj drugog bez da riječi progovorimo. Njegovo svako ljeto svodi se na to da obeća da će dati ispite,od nervoze samo jede i udeblja se uvijek, pa po kući stalno govori jedno te iste stvari: ''jesam se udebljao? znam da jesam, gadim se sam sebi, ovo mi je najgore kad se udebljam, nemam volje ni za čim, što mi vrijedi život'' i sl. Mene takve stvari ubijaju. Kada ga upitam je li se on stvarno čudi što se udebljao,a samo leži i jede umjesto da izađe vani, počne me psovati, nekoliko me puta i pljunuo i izgovorio mi takve gadosti koje ja ne bih najgorem neprijatelju rekla. Jučer je opet imao jednu svoju ''epizodu'' sa tom debljinom ispred mene i majke i ja sam počela plakati jer više ne mogu slušati te stvari,stvarno mi je dosta. Majka je vidjela da plačem i njena reakcija je bila da je mirno nastavila gledati tv. Moja majka je osoba od kojeg nikada nisam dobila iskrenu emociju, za razliku od mog brata. Uvijek imam dojam da sam ja u obitelji dijete ''za pokazivanje'' dok je brat dijete koje više vole. Ona je osoba koja je svaku moju tajnu koju sam joj govorila redovito prenosila baki i teti. Premda sam joj rekla dosta puta da me to smeta, nastavila je to raditi. Razumijem da su to njena majka i sestra,ali mislim da bi trebala malo i na mene misliti i na to kako je meni kada im kaže nešto što ih se niti malo ne tiče. Kako sam odrastala, jednostavno sam se sve više povlačila u sebe, zadnjih 4-5 godina ne zna za niti jedan moj problem,od najmanjih do najvećih,i što je najtragičnije ni ne pita za njih. Ja jednostavno ne mogu vjerovati da me vlastita majka ne pita muči li me što. Ne znam kad sam zadnji put vodila iskren razgovor s njom, sve se svodi na glupiranje i zezanje i naravno, svađanje. Kada smo same kući meni je neugodno jer ima toliko stvari o kojima bi s njom pričala,ali riječi jednostavno ne mogu van jer nemam povjerenja u nju. Ja nemam povjerenja u vlastitu majku. Kada odem kod bake i tete (žive skupa) nemam osjećaj da razgovaram nego da me ispituju, jer eto ne dobivaju nikakve informacije od mame. Otac mi je osoba kojoj se život svodi na posao-ručak-ležanje-kafić. Da se razumijemo,nije alkoholičar, ne pije uopće, nego jednostavno se više druži sa prijateljima i kolegama s posla nego s vlastitom obitelji. Ima jako kratak fitilj, a brat mi postaje sve više poput njega. Vrlo brzo se naljuti i isto tako izgovori svašta.. jedan od primjera je bio kada me zvao na mob.,nije mi zvonio jer je star i gasi se svako malo, došao je taj dan doma bijesan zašto mu se nisam javila, na moje: ''nisam čula'' odgovorio je: ''dabogda ni ne vidjela''. Znam da je to bilo u afektu jer je došao gladan i umoran s posla, pao mu je šećer,a inače je dijabetičar,ali mene je to šokiralo. Nije svaki dan takav, zapravo više je dana dobre nego loše volje,ali kada je loše volje,onda je gadno. Što se tiče njegovog ''umijeća'' izražavanja emocija,isto je jako loše. Nikada me nije zagrlio,poljubio, rekao da me voli i slično. Ne tražim da budem tatina princeza,ali riječ utjehe i koja pohvala umjesto ponižavanja i vrijeđanja bi jako dobro došla. Mislim da me je majka emocionalno oštetila, a otac u meni ubio svaku trunku samopouzdanja. Što god bi ja napravila on bi uvijek našao nešto da mi prigovori, dobaci, naruga se. Jedina utjeha bila mi je knjiga. I to ne knjiga za razbibrigu, već knjiga za školu tj. faks. Bila sam odličan učenik,čista štreberica, sada i jako uspješan student. Cijelu osnovnu i srednju sam prošla sa zavidnim prosjecima ne zato što sam bila očarana i amebama i Napoleonom i padežima već zato što sam zacrtala sebi cilj, a to je bio upisati faks koji me zanima od malih nogu. Od 6.osnovne znala sam da ne zaslužujem živjeti život kojim živim. Znala sam da nisam zaslužila biti nesretna, biti mala debeljuca koju će svi sprdati, nisam zaslužila povlačenje za kosu i prijetnje smrću u 8.razredu od psihički poremećnog susjeda, nisam zaslužila da se mene i 25 drugih obitelji izbaci iz zgrade, nisam zaslužila gledati kako mi otac od nerviranja zbog deložacije dobiva dijabetes,u vrijeme kada su se stvarala i jačala prava prijateljstva nisam zaslužila doći u grad kojeg nisam znala i u kojem nikoga nisam znala i osjećati se izgubljeno kao što se i dan danas osjećam. U srednjoj sam upoznala curu s kojom sam se jako brzo sprijateljila i ubrzo smo postale najbolje prijateljice..do kraja 2.razreda stalno smo bile skupa,..onda smo se jednostavno počele udaljavati,promijenila se ona,a i ja. Obje smo otišle u druge grupice u razredu. Danas ni ne pričamo. U međuvremenu sam postajala bolja s curom iz susjednog razreda koju sam upoznala još u 1.razredu,ali se nikada nismo nešto posebno družile. Vremenom smo se počele nalaziti na kavama, pričati na odmoru, stalno dopisivati na fejsu. U 4.razredu bila sam sigurna da sam pronašla zaista istinsku najbolju prijateljicu. Od svih dotadašnjih osoba koje sam smatrala najboljim prijateljima ova je definitivno bila ona koja je zaista zaslužila da je se tako zove. Stvarno je odlična,draga i dobra osoba. Prošlo ljeto nakon mature dogovorile smo se naći nekakav sezonski posao čisto da skratimo dane jer za more nemamo love pa da se bar za zimske praznike počastimo nekim kraćim putovanjem za advent. Otišla sam se prijaviti u jednu agenciju,i dolazila par puta na razgovore jer šefa nije bilo pa bi mi stalno govorili dođi drugi dan i sl. Jednom su mi rekli da dođem baš na dan kad sam se dogovorila ići s tom prijateljicom na piće. Otišle smo skupa, rekla sam da me pričeka vani dok ja to obavim. Kako ona do tada nije našla ništa što bi joj se sviđalo, odlučila sam da je iznenadim i pitala sam na razgovoru traže li možda još radnika jer bih prijavila i svoju prijateljicu na što je šefica pristala. Kako smo prije samog posla trebale proći obuku rekla sam da nam stave iste datume. Šefica je rekla da će nam se javiti u sljedećih 10ak dana. Rekla sam prijateljici da sam je prijavila, oduševila se,ali je rekla da postoji šansa da možda odbije to jer još nije pričala sa svojima kući. Rekla sam da je to okej,ali da će je sigurno pustiti jer posao nije težak, za naše pojmove je bio dobro plaćen,a i trebala nam je lova. Nakon 10ak dana nitko nam se nije javio i postajale smo nestrpljive,ja sam otišla da vidim što se događa,međutim nijednom nisam naišla na šeficu. Više mi je dosadilo ići,zvati i prija je rekla da će ona otići još jednom inače tražimo drugi posao. Taj dan bio je dan kada sam izgubila vjeru u ljude. Moja najbolja prijateljica poslala je poruku: ej,dobila sam posao, počinjem sutra u 9. Na moje pitanje: a ja? Odgovorila je: a trebala si ići sama, imam previše obveza, jedva sam sebe ubacila. Nakon što sam joj napisala poruku u kojoj sam rekla da je licemjerna i bezobrazna i da sam ja ta koja joj je taj posao našla,a ona mi ovako vraća rekla je da nisam normalna i nije mi se javljala 2 dana s isprikom ''da joj se pokvario mobitel''. Prešla sam preko toga, našla sebi drugi posao, družimo se i dalje ali ni približno kao prije. Nismo išle na putovanje. Novce od posla dala sam roditeljima za račune. Nemam najbolju prijateljicu. Nemam osobu u obitelji koja zna za ovo kao ni za 90posto drugih stvari koje me muče. Nemam dečka, nikada ga nisam ni imala jer jednostavno mi je nepojmljiva činjenica da bi se ikome mogla svidjeti, a kamoli se otvoriti i iskreno pričati. Imam par ljudi na faksu s kojima sam super, družimo se i sve, uvijek sam nasmijana i dobre volje kad sam s njima jer tu jedino zaboravim na sva sr*nja koja su mi se dogodila i događaju se. Mislim da mi nitko ne bi vjerovao kada bi znali koliko sam zapravo tužna i usamljena. Ne znam iskazivati emocije, ali mislim da to i nije toliki problem pošto očito nikoga nije ni briga za njih kad me samo gaze. Znam da ostavljam dojam hladne osobe koje nije briga ni za što,ali nisam ni približno takva, to je jednostavno moj način obrane od svega jer sam se već previše puta razočarala. Jedina osoba koja mi trenutno u životu treba je psiholog,ali za njega nemam novca pa mi barem vi budite besplatna potpora ili mi dajte kakav savjet jer ja stvarno ne znam kako dalje.