Pogledajte najljepše romantične priče koje smo primili !
Bliži se Valentinovo, a mi smo se zaželjeli lijepih, romantičnih priča i nadamo se da ćete nam vi u tome pomoći. Pripremili smo mali natječaj koji će, nadamo se, pobuditi vašu maštu. Imamo dva scenarija, a vaš je zadatak nastaviti jednu od priča.
Scenarij prvi:
Ona sjedi u restoranu. On ulazi i odmah ju ugleda, neodoljivu, prekrasnu, u crvenoj haljini, krupnih tamnih očiju, duge valovite kose……i za njega ostatak svijeta prestaje postojati……..
Brzo razmišlja kako joj pristupiti….a možda je udana….hm, na prstu nema prstena…no to ništa ne znači…..bori se sam sa sobom…..ma prvo će popiti piće na šanku a onda vidjeti što dalje…..
Ona ga prati pogledom do šanka…..Kako je samo zgodan……Nesvjesno vrti uvojak kose…..i nevino ga promatra……ma zašto joj ne priđe….eh svi su ti muškarci kukavice…..a da mu nekako pokaže da joj se sviđa….ali kako a da ne bude upadljivo…..a možda je oženjen……eh tek bi onda baš ispala glupa……
Scenarij drugi:
On je smotani no dragi kolega s posla…..sladak……simpatičan……često zbunjen…..kad ne zna što bi gricka donju usnu……dobar i uvijek spreman pomoći……i beznadno zaljubljen u NJU……no svjestan njezine moći….uspjeha……ma svjestan je on da nema šanse kod nje…..ali možda ipak……
ONA je uspješna managerica u istoj tvrtki……visoko pozicionirana…….mora voditi računa o svojoj dobroj reputaciji…..odjevena po posljednjoj modi…..mirisna i lepršavog raspoloženja……no u poslu neumoljiva i ponekad okrutna…….i jako joj se svidja taj slatki zbunjeni kolega……ali ne smije to pokazati……jer ona je čvrsta žena….sigurna u sebe…zna što hoće i kraj sebe treba pravog muškarca – muškarca stijenu….no istovremeno i romantična….željna nježnog zagrljaja i toplog poljupca……a da ipak preuzme inicijativu……
Dovršite priču, oslobodite svoju kreativnost…i osvojite romantičan poklon paket par dana prije Valentinova…
Nastavak priče šaljite do ponedjeljka 8.2.2010. zajedno sa svojim podacima (ime, prezime, adresa i kontakt telefon) na mail info@zena.hr s naznakom "Valentinovo". Najbolje završetke priče ćemo objaviti.
Scenarije pripremila Ema Jurić
Zahvaljujemo svim čitateljicama na sudjelovanju. Imali smo težak zadatak, izabrati najbolju među svim odličnim pričama. Mnoge su nas se priče dojmile, no nagradu je osvojila priča Magdalene Barišić, koju možete pročitati u nastavku.
Scenarij drugi:
Ne, reče sama sebi, ja ne idem za muškarcima, oni idu za mnom….
Da li da preuzmem inicijativu…bilo je vječno pitanje koje mu se motalo po glavi…..
…ma ne reče sam on sebi…ona sigurno ne gleda muškarce kao ja, ona sigurno puca na one njoj slične…rastuži se….te tako zamišljen nastavi hodati prema svom uredu…
Tako je sjedio u uredu dugo, razmišljajući o njoj i grickajući svoju donju usnicu…..Nakon nekog vremena odluči da bi ipak bilo vrijeme nešto i raditi, te da dođe malo k sebi odluči otići po kavu…Pred aparatom za kavu po džepovima je tražio kovanice, malo je jače gurnuo ruku u desni džep…džep se probio te sve hladne kovanice poletile su njemu uz njegu…od tih hladnih dodira kovanica jadan poče poskakivati samo da bi što prije ispale iz njegove nogavice, ispuštajući zvuke poput „joj,joooj.jooj“….Odjednom se začu smijeh….dio kolega na hodniku, te ostatak kolega provirujući iz svojih ureda, neki glasno a neki prigušeno smijali su njemu….Brzo se sagnuo pokupio sve kovanice, ubacio ih u aparat za kavu, uzeo kavu i užurbano krenu prema svom uredu…..brzim koracima pognute glave koračao je prema svome uredu….potom se začu tihi udarac, te povici: moje novo odijelo???uništeno….vruće, vruće…..U toj svojoj nespretnosti sudario se baš u nju! Kud baš u nju, samo mu je to pitanje prolazilo glavom dok je nepomično stajao ispred nje!
Neka mi netko donese maramicu..što buljite svi ?Što vam je smiješno?? Obratila se ona publici-kolegama koji su i dalje bili na hodniku te virili iz ureda…
Oppp…opppr.oprostite kolegice, zamuckivao je on… Ozbiljnog i hladnog izraza lica odgovori mu…Kolega pazite kuda hodate!
Ho…ho hoću kolegice …odgovori nespretno i brzo krene prema svom uredu….
Stajala je ispred ogledala u toaletu, pokušavajući vodom izbiti mrlju sa svog novog odijela…..a bilo joj je to najdraže odijelo kupljeno na zadnjem poslovnom putovanju u Italiji…. Inače bilo joj je jako važno imati određeni imidž na poslu…biti ozbiljna i imati dobru poslovnu reputaciju……Na njenom licu pobjegne mali osmijeh: stvarno je sladak, zamišljajući njegovo zbunjeno lice ispred sebe….zaista joj je bio drag, i ne samo to, jako ju je privlačio…željela pokušati nešto sa njime….odmah odmahne rukom i reče sam sebi…NE, ti si poslovna direktorica u ovoj tvrtki, nećeš trčati za kolegom…karijera ti je sada najvažnija!!!....
Tog istog dana kasnije navečer u svom stanu, ležao je na kauču ispred televizije. Razne misli su mu prolazile glavom, a ponajviše njen izraz lica u današnjem incidentu…..Kako bi malo razbistrio misli te protegnuo noge odluči otići u šetnju do obližnjeg parka…..U zraku se osjećao hladan povjetarac, zaista mu je to godilo….Šetao je i šetao, a i njegove misli su šetale…. Gledao je prolaznike, a najviše su mu parovi zapadali za oči, bio je ljubomoran na njih i on je to sebi želio...Odluči se sjesti na obližnju klupu, kad ono sa drugog kraja parka začu se poznat glas:….dođi mamici…dođi Breskvice !!! Bila je to ona., i to u šetnji sa psom!
Nisam ni znao da ima psa.. ali sam znao i osjećao da može biti tako nježna i vesela… da li da se približim ili ne pitao je sam sebe…
Kolega, kolega, začuju se njen dovik…. Krenu sav zbunjen prema njoj, preplavile su ga razne emocije….Sav zbunjen grickajući donju usnu stajao je ispred nje….
Dobro večer kolega i poče se smijati…..Dobro večer kolegice odgovori on, a što Vam je smiješno ako smijem pitati…..Kolega, sada ste mi zaista pomogli, sada ja to ne moram pokupiti….. odgovori ona i pokaza prstom na njegovu nogu…
On sagnu pogled, cijela mu je cipela bila prljava, koračajući je naime stao na izmet njenoga psa….sav se zacrveni i sagnu pogled….
I vi ste kolega malo izašli u večernju šetnju? Upita ga ona da prekine neugodnu šutnju.. Jesam kolegice, odgovori sav potišten…Muči Vas nešto posebno? Inzistirala je na razgovoru…. Kolegice htio bih se ispričati radi onoga danas reče joj on.
Nasmijala se i odgovorila mu ... ma u redu je kolega!! Izgledala je tako prekrasno i tako prirodno, nije imala ni sličan dojam kakav je inače odavala na poslu, uzvratio joj je osmijeh…. I ona se zagledala u njegov osmijeh, iz njega je izbijala takva toplina, strašno ju je privlačio…..U razgovoru su proveli još ugodnih pola sata te zaželjeli si laku noć te rastali…Oboje su tu noć sanjali jedno drugo……
Narednih dana na poslu nisu se viđali….tražili su jedno drugo pogledom…ali nikako naletiti jedno na drugo…U tvrtci je bilo živahno zadnjih dana, samo se razgovaralo o konferenciji koja se trebala skoro održati u Parizu….
Bilo je hladno jutro na aerodromu, on je stajao još sav pospan tražeći ju pogledom. Napokon ju je ugledao i krenuo prema njoj. Dobro jutro kolegice, reče joj on!
Dobro jutro odgovori mu ona hladno i nezainteresirano te nastavi dalje koračati prema ulazu u avion….Njegovo je lice poprimila tuga, te počela se javljati pitanja, zašto je takva, a tako smo lijepo razgovarali neku večer….
Avion je već bio poletio, svatko je sjedio na svom mjestu. Ona je stalno pogledavala u njega i nadala se da razumije njeno jutrošnje ponašanje… Ostali direktori i kolege stajali su nadomak do njih te nije mogla dopustiti bilo kakve emocije…
Te iste večeri kada su stajali na recepciji i smještali se u hotel, uočio je kao je krenula prema stepenicama, kolegice, kolegice dovikivao ju je…..Zaustavila se i sačekala ga…Kolegice, htio bih Vas nešto pitati....sav crven u licu stajao je ispred nje….
Kolegice,ispali ko iz topa, ja sutra navečer nemam sastanke, ako ste i vi slobodni rado bih Vas izveo na večeru? Bila je zapanjena, nije to očekivala, pokušavajući izgledati što pribranije odgovori: u redu kolega…sutra u 8! Dok je odlazila u od njega u sebi je skakala od sreće…..! Vrijeme je jako sporo prolazilo za oboje…
Falilo je još samo par minuta do 8, ona je stajala u predvorju hotela, ljepša nego ikad, raspuštene valovite kose, u kratkoj bordo haljinici….Oprostite,obrati joj se gospodin na ulazu hotela ,oprostite gospodična mislim da vas čeka auto na ulazu hotela. Sva zbunjena zaputi se na ulaz, kad ono ispred nje auto, zadnje vrata otvorena držao je šofer….Samo uđite, reče joj smiješeći se. Ušla je u auto, sjela kad ono pokraj nje na sjedalu buket prekrasnih ruža. Uzme iz buketa poruku te pročita…Pisalo je : šofer te vodi k meni! Jedva čekam da te vidim!
Nije mogla doći k sebi, u njoj su se isprepletale razne emocije, sve ju je ovo raznježilo, bile je sretna i vesela, a ipak malo i prestrašena…..
Šofer joj je otvorio vrata auta, izašla je i shvatila da se nalazi u luci, na brodu ispred nje, stajao je on…..Stajala je zapanjena na mjestu, a on je krenuo prema njoj….silazeći sa broda skoro se poskliznuo, što je njoj izmamilo osmjeh…..
Na brodiću ih je čekao stol postavljen za večeru za dvoje…..Sjeli su se i samo se gledali i šutili.. Nakon nekog vremena počeo je on : Ja znam da sam smotan i da sam ispod tebe u tvrtci, jedino što želim je jednu šansu sa tobom. U tebi vidim prekrasnu dragu ženu koju želim usrećiti…..Ja znam da ću se možda osramotiti i da te možda ne zanimam….ali morao sam probati…ne možeš zamjeriti čovjeku ako proba…
Sjedila je naspram njega ozbiljnog lica, pozorno je bila slušala sve što je rekao… zatim njeno je lice poprimilo takav nježan izraz lica, tako nešto nije kod nje još vidio…
Sva uzbuđena progovori: Dragi, meni je stalo do tebe, cijelo ovo vrijeme željela sam se približiti tebi ,ali sam samu sebe sprječavala radi svog tvrdog stava i posla…ali ovo sve, cijela ova večer mi je pokazala da si ti definitivno ono što želim i trebam….
Dignuo se i nježno ju poljubio,poljubac je bio dug, iskren….
U nastavku večeri, ugodno su razgovarali, te bili iskreni nježni jedno prema drugome!
Znaš, reče mu ona, nisam znala da se u tebi krije ova romantika, cijela ova večer me osvojila ali moram priznati da si me osvojio još prije kada si bio drag i smotan, i kad si me polio kavom, i u parku kada si stao u pseći izmet…..Na tu njenu izjavu slatko se nasmije, te odgovori, draga puno tebe još romantike od mene čeka…..i puno još smotanih incidenata…. Na to se oboje nasmiješe i još jednom poljubiše, u pozadini se njihalo more, te mjesec koji je sjaji jače no ikad….
Magdalena Barišić
Evo i ostalih izabranih završetaka priča:
Scenarij prvi:
Dobro je. Možda ću brže uspijeti izvršiti zadatak i otići ranije kući, pomislila je osmjehnuvši se sama sebi. Znala je da će je odmah uočiti, sve mete je uoče. Za to se pobrinula, a i majka priroda je dobrano olakšala posao. Prebacila je nogu preko noge i mahnula konobaru da joj donese još jedno piće. Lagano je okrenula glavu prema “meti” i u sebi odvrtila zadatak, točku po točku. Meta je izgledala odlučno. I dobro. Za razliku od ćelavaca i malih debeljuca koji su bili najčešća misija, teško je bilo i pomisliti da će napokon, večeras, dobiti nešto oku ugodno. Valjda su joj se smilovali na rođendan. Dat će mu još pet minuta a onda kreće u akciju. Nikad ne voli prva prići. Meta se osjeća bolje i opuštenije kad napravi prvi korak. A nikad ni ne odole, ne čekaju. Ovaj je drukčiji, možda ću se ovaj put morati zaista potruditi, mislila je. Pet minuta je prošlo, nije prilazio. Pogledom bi je okrznuo razgledavši cijelu prostoriju, to ju je razočaralo. Je li moguće? Smela se samo na tren, a onda se trgnula, imajući na umu zadatak koji ne smije propasti. Izvući će iz njega potrebne informacije, makar silom. Čip mu je u lijevom džepu, sve su provjerili. Ekipa ga snima danima. Ona je dobro istrenirana. Ovaj zadatak je ništa naspram svega što je već prošla.
Ustala je polako i naslonila se na rub šanka, sasvim blizu njega, tražeći novac po torbici. “Već nas napuštate?” ugodan glas je ispunio prostor. Odahnula je.
Konobar je već stajao uz šank, a kad je muškarac progovorio uzmaknuo je za korak dajući im prostora. Okrenula se k njemu s osmjehom. “Danas mi je rođendan, ali nije baš veselo proslaviti ga sama…”.
“U tom slučaju, još jedno piće, obećajem da sam dobar dečko…“ rekao je šireći ruke u obrani.
Nije baš mogla reći ali ja nisam dobra cura, pa je samo sjela na ponuđeni stolac.
Da, bio je zgodan, nije se moglo poreći, ali zadatak je na prvom mjestu. Smiri se… lijevi džep. Večer je tekla polako ali ugodno. Neobično je bilo jedino što je postavljao mnogo više pitanja nego davao odgovora. S drugima je bilo puno lakše. I mnogo manje opasno. Po srce, koje je kucalo jače kad god bi se približio. To joj se nije sviđalo. Ne kad radi. Pa on mene zavodi, mislila je, i bilo je ugodno. To se već davno nije dogodilo.
Stajali su neko vrijeme ispred restorana, prišao je vrlo blizu. Pokušala se koncentrirati na zadatak, ali bilo je tako teško… sad je pravi trenutak, nagnuo se da je poljubi, polako, procjenjujući situaciju… a ona je istovremeno, posve rutinski zavlačila ruku u njegov džep, pokret koji je učinila nebrojeno puta i za koji je znala da on ne može osjetiti. Odjednom ju je čelični stisak zaustavio. Šaku je obavio oko njenog zgloba. Nije se mogla pomaknuti… “Ja sam M.L.” rekao je ledeno i službeno se osmjehnuo. Moj novi partner, proletjelo joj je kroz glavu… bijes joj je obuzeo tijelo. Što je ovo, test? Cijela je ekipa sudjelovala…usne su joj zadrhtale susprežući psovke. Prije nego je provala bijesa buknula iz nje on je rekao “Ne ljutite se na njih, to je bila moja ideja, da vidim iz prve ruke sa čim imam posla.” Ljutnja nije posustala. Još uvijek ju je držao vrlo blizu, dvoje je prošlo pored njih znatiželjno ih promatrajući, važući vjerojatno trebaju li pozvati policiju. Povukao ju je dublje u mrak štiteći ih oboje od neugodnosti. “I oni su poslušali?” osjećaj razočaranja prošao je tijelom sjetivši se suradnika, bila je razočarana. “Prilično sam uvjerljiv”, šapnuo je. Da, to je istina. Njegov dah grijao joj je obraz. Bio je velik naspram nje i osjećala se sitno u njegovom stisku. Stajali su tako osluškujući kišu. Znala je da čeka da se smiri, ne bi li uzrokovala probleme koje će požaliti, oboje. Tijelo se počelo opuštati, misli slagati u redove. Sve je to dio procedure, dio treninga. Osmjehnula se, osmijeh mu je dao signal da je probavila situaciju, da je dobro. Ovlaš joj je usnama taknuo obraz, učinilo joj se da čuje oprosti!
Odmaknuo se, osjet praznine je neočekivano ispunio zrak. “Vidimo se sutra u uredu”, glas je opet bio ugodan i miran. Kimnula je. Na odlasku je, možda slučajno, dlanom okrznuo njen dlan. Zapeklo je. Otključala je svoj auto tek iz trećeg pokušaja. Zatim sjela u mirnu unutrašnjost. Još je teško disala i bila dezorijentirana. Nasmijala se samoj sebi, sutra će biti puno lijepše doći na posao. Osmijeh je ostao na licu cijelim putem. Znala sam da je na njemu nešto posebno, mislila je, a srce je kucalo malo brže. Motor je smirujuće brujao.
Branka Šprlje
Scenarij drugi:
Svaki dan su zajedno na poslu... ne rade zajedno, ali često se susreću. On ju gleda svako jutro kako pije kavu bez šećera, samo s malo mlijeka. Pije polako i pri tome čita novine, uvijek počinjući od sredine prema naprijed. Ali pazi... uvijek pazi da nitko ne vidi kako ju gleda.
Ona pak pijući kavu zamišlja kako bi bilo lijepo imati ga kraj sebe, misli na njega kako okreće stranicu po stranicu, čita vijesti i priprema se za početak radnog dana. Kako dan odmiče ima sve više posla, potrebno je odraditi sastanak za sastankom, a novi klijenti samo naviru. U pauzi između posla misli na njega, gleda kako sijedi s rukama podbočenim na stolu, koncentrirano prateći što se događa na monitoru ispred njega. Nitko nije primjetio kuda joj pogled kreće.
...
Bio je to dan kao i svaki drugi. Ujutro se sunce sneno prolomilo iza oblaka nagovještajući samo još jedan radni dan. Ustala je i prije alarma, kao i svakog jutra, i obukla se elegantno ali s dozom privlačnosti. Pogledala je kroz prozor i sve je još spavalo i bilo tiho, bilo je to njezinih pet minuta odmora. Odlučila je danas krenuti ranije na posao kako bi posložila neke stvari od jučer i kvalitetno se pripremila. Na ulazu ju je dočekao zaštitar na porti, koji ju je kao i svakog dana odmjerio. Laskali su joj ti pogledi, ali i uvijek sjetili na poglede koje ne dobiva, poglede svoga kolege.
Kada je ušla u tvrtku još nije bilo nikoga, sve je bilo pusto i mogla je u potpunosti ispuniti prostorije svojim mirisom. Hodala je hodnikom ponosna svojim uspjehom u životu, ali shvaćala je da joj nešto nedostaje. Naposljetku je ušla i u svoj ured, i kako je ostavljala stvari na stolu vidjela je svježe pripremljenu kavu u njezinoj omiljenoj šalici, mlijeko u posudici sa strane i niti jedan šećer. Kraj kave stajale su i novine, otvorene točno na sredini, spremne da ih prolista. U prvi tren se preplašila jer nikoga nije bilo u tvrtci, a netko je očito savršeno poznavao njezine male rituale. Taman u trenutku kada je odlučila pozvati zaštitara...
.... zazvonio joj je mobitel. Vidjela je nepoznati broj no ipak se javila. I tada je začula poznat glas, glas njezinog kolege kojeg je gledala svakodnevno... i protrnula je... koljena su joj zaklecala i nije znala kako odgovoriti.. bila je sretna što ju je nazvao jer da je tu vidio bi kako ona tako snažna može biti i ranjiva...
On nije čekao da išta kaže, odmah joj je rekao neka pogleda u ladicu... u ladici je bila poruka na kojoj je pisalo "Imala sam neodgodive obaveze, morala sam otići s posla"... nije joj trebao niti reći, već je uzela poruku i stavila ju na vrata kako bi ju drugi kolege mogli vidjeti. Rekao joj da upravo doručkuje u njezinom najdražem kafiću i tada poklopio. Znala je što mora učiniti, znala je da mora otići k njemu, ovo joj je bila dovoljno snažna poruka. Shvatila je da i on očito gaji neke osjećaje prema njoj.... nije bila sigurna da želi otići. Smije li stvarno to učiniti? Neće li joj to upropastiti reputaciju na poslu? I pričvrstila je poruku na vratima, i otišla. Zaštitar ju je odmjerio i na odlasku, ali nije mu ništa rekla. Pohrlila je do kafića.... na doručak...
Tamo... za njenim stolom... sjedio je on... gledala ga je iz prikrajka i vidjela ružu na stolu.. vidjela je i kako gricka donju usnu i činilo joj se da ponavlja govor koji će joj reći. Bila je sretna i srce joj je zaigralo. No odlučila se malo poigrati, kako je on nju preplašio s kavom i novinama... mora mu nekako vratiti. Nazvala ga je na mobitel i rekla mu da joj je žao ali da neće doći, da ne može...
Stajala je izvan kafića, kraj ulaznih vrata. Odmah nakon poziva ustao se, nije imao snage za ništa, ružu je ostavio na stolu.... i krenuo je van. Cijelo vrijeme si je govorio kako to nije smio učiniti, kako je očito pogrešno sve protumačio. I tada ga je netko zgrabio za obraze i svom snagom poljubio. Nije vidio ništa ali znao je da je ona. Osjetio je njen miris, a i poljubac je bio točno kakav ga je zamišljao... Kad ga je prestala ljubiti pogledao ju je, ona se nasmiješila onako kako je samo ona znala... tada je znao da samu nju želi ljubiti do kraja svoga života...
THE END :-)
Scenarij drugi:
Još uvijek nije se mogla odlučiti što će. Ipak je ona zaručena, gotovo oženjena žena. Voli svog visioko pozicioniranog zaručnika Adama. Voli li? Hmm.. Jer da ga zaista voli, onda Marko, naizgled djetinjast kolega s posla, ne bi toliko zaokupljao njezinu pažnju. Nije bila sigurna. Ured u kojem je Ivana radila, samo je debljim staklom bio odvojen od Markovoga. Gledala ga je. Dugo, dugo promatrala ga je fokusirajući svoj pogled ravno na njegove oči dok je on grickao donju usnu i preslagivao neke papire. Gledajući ga, razmišljala je o Adamu. U sebi je tiho govorila "Da ga barem ne volim".. Zastala je. Ma tko to još ne želi ljubav!? Tko ne želi ljubav u današnje vrijeme!? Duboko je udahnula i preispitala se, te zaključila da je Marko sladak i drag, ali i puno mlađi od nje. Ne bi to išlo, jednostavno ne bi..
Popila je gutljaj već skoro ohlađene kave a sat je pokazivao 21:00 sat. Svi su već otišli s posla. Marko je još uvijek bio tu. Prošla je rukom kroz svoju valovitu plavu kosu i uhvatila se kako razmišlja da je u današnje vrijeme teško pronaći pravog čovjeka, idealnog zeta svakoj majci, a ona ga je pronašla. Pronašla je svog Adama, a sada razmišlja o drugom, znajući da je on voli do bola. Do bola, upravo tako!
Nije se uspjela ni snaći a Marko je, pokucavši na njena staklena vrata, gledao prema njoj zabrinuto. "Što ti je?", zapitao je.. Pogledala je te predivne crne oči i zapitala ga zašto to pita, na što je on odgovorio da mu se činila prilično zabrinutom. Negirala je. Oboje su se nasmijali. Njegovi kristalno bijeli zubi razvukli su se u zaista najslađi osmijeh na svijetu.
U kojem je trenutku prišla Marku i poljubila ga, ni sama vam ne bi znala reći. Djelić sekunde. Nekoliko minuta. Ne zna. Koliko je uopće dovoljno da nekoga poljubiš? Što te može "natjerati" na to? Sladak osmijeh, rumeni obrazi, nestašni "look".. On se, iako to njoj nije palo na pamet, pitao isto. Što ga je "natjeralo" da uzvrati poljubac zauzetoj managerici!? Možda ga je privukao osjećaj da je dominantna. Možda njena ljepota. Možda crvena vrpca na kutiji njenih cigareta. Preplašio se. Bio je siguran da griješi. Još bi mogao dobiti i otkaz. Mogao bi imati problema sa njezinim suprugom.. Bio je sav izvan sebe.. Ivana ga je gledala..
A koliko je uistinu potrebno da neiskusno crno oko ukrade "zauzeto" srce i uništi dugu vezu? "Pravu" ljubav? Prijevara za Ivanu zapravo nije bila bolna. Nešto ju je spriječavalo da osjeti grižnju savijesti, da suza potekne iz njenoga oka. Prvi puta je prevarila Adama. Bolile su je samo Markove riječi za kraj: "Želiš da budem tvoj, suza u oku sja.. Idi kad te molim, nisam čovjek ja koga si zamišljala.." Njena omiljena Tošetova pjesma. Riječi tek sada razumije. Onda je suza ipak krenula a pitanje na usnama stalo: Da li je sve to bilo vrijedno grijeha!?
Marko je prestao dolaziti na posao. Nije ga bilo danima, tjednima čak. Nakon toliko vremena bila je primorana dati mu otkaz. Kada je došao potpisati, pogledala ga je s bijesom u očima. Bila je previše ljuta da bi mogla išta osjetiti, sve što je ikad osjećala ili samo mislila da osjeća, nestalo je. Zauvijek. Nakon nekoliko izmjenjenih riječi ustala se i krenula van iz ureda. Bez riječi je otišla, a nakon samo nekoliko metara čula je korake. Zgrabio ju je za ruku i pokušao zaustaviti. Htio je razgovor. Bila je preponosna i suviše tvrdoglava da se obazire na njegove molbe i želju u njegovim očima. Doslovno je iščupala svoju ruku iz njegove.
Adam nikada ništa nije saznao, a nije mu ni priznala. Stvari između njih tekle su i dalje glatko. Sve je manje mislila na Marka. Ljeto je tad već bilo pri kraju, a Marko se još uvijek nadao da njemu i Ivani još nije kraj. Zvao ju je, no nije mu se javljala. Za nju je to bilo gotovo. Godina je prošla, a evo, već prolazi još jedna, ona i Adam se vole.. Marka rijetko viđa, a on se još uvijek nada. Kada ju sretne, sve što bi htio je još jedan poljubac.
Jučer ju je vidio u njegovom naručju. Šetao se gradom a njih dvoje bili su na klupici.. Adamove usne dodirivale su njeno lice i vrat.. Nije mogao podnjeti taj prizor pa je, okrenuvši glavu, njoj u inat, isprva tiho, a zatim sve glasnije i glasnije, zapjevao.. "Želiš da budem tvoj,
suza u oku sja,
idi kad te molim.. Nisam čovjek ja
koga si zamišljala..
Kad srce plati stari dug,
kd laste odlete na jug,
ja mogu s vremena na vrijeme
da ti budem samo drug.."
Ljudi su se okretali za njim, čudili se.. Osuđivali ga. Nikome nije bilo jasno što niti zašto pjeva, nitko nije znao, nitko nije razumio.. Nitko osim nje...
Maja Vacenovski
Scenarij drugi:
Nakon što je višesatni iscrpljujući sastanak napokon završio, Luka se s olakšanjem vratio u svoj ured i odmah prionuo na zadatke koje mu je dao šef. Bio je pomalo iznenađen, ali i počašćen što su baš njemu povjerili vođenje tako važnog projekta, reklamne kampanje za jednu veliku prehrambenu tvrtku. Ono što ga je dodatno motiviralo, ali istovremeno pomalo i uznemirilo, bilo je što će na tom projektu surađivati s Njom. S Aleksandrom Velikom, kako su je kolege ponekad u šali znali nazivati. Aleksandra joj je bilo pravo ime, koje su joj roditelji nadjenuli kako bi naglasili obiteljski genetski kod pobjednika, no za prijatelje je bila samo Sandra. Luka se još uvijek nije ubrajao među njih, ali se tiho nadao da će to jednog dana postati.
Zapravo je bio poprilično zaljubljen u nju, iako svjestan da kod nje nema nikakve šanse. Nikome to nije povjerio od kolega s posla, već samo najboljem prijatelju, Jurici, kojeg je ionako rijetko viđao zbog njegovih obveza kao prvotimaša najboljeg domaćeg hokejaškog kluba. Znao mu je u šali reći da je neuzvraćeno, ali sretno zaljubljen. Ni sam ne zna kako je ta zaljubljenost počela, jednostavno mu se njen lik zavukao pod kožu. Sretali su se gotovo svaki dan, iako nisu radili u istom odjelu. Zračila je silnim samopouzdanjem, ne samo zbog fenomenalnog izgleda, već i zbog managerskih sposobnosti kojima je kao jedna od najmlađih nadvisila mnoge starije i iskusnije „lavove“ u branši i koje su joj osigurale visoku poziciju u tvrtki. Pristojno mu je uzvraćala pozdrav kad bi se sreli, ali se i činila potpuno nedodirljivom, kao da nemaju apsolutni ništa zajedničko i da pripadaju dvama različitim svjetovima. Uvijek je bila odjevena po posljednjoj modi, obavijena mirisima najfinijih parfema, vedra i lepršavog raspoloženja, ali kad je to bilo potrebno, u poslu je bila neumoljiva, pa ponekad čak i okrutna. Bio je itekako svjestan njene moći i uspjeha, no ponekad mu se činila i krhkom poput srne.
Imao je svega jedan dan na raspolaganju za pripremu osnovnih ideja za projekt na kojem su trebali zajedno raditi. Do sutra u podne, za kada mu je zakazala sastanak, morao je staviti na papir sve informacije o tvrtki za koju rade istraživanje, njenim sadašnjim i planiranim novim proizvodima i napraviti plan gdje i kako započeti istraživanje i predvidjeti koliki bi mogli biti troškovi. Znao je da je to samo prvi koncept, koji će sigurno doživjeti puno promjena, ali ipak je želio odmah ostaviti što bolji dojam.
Aleksandra je jedva prikrila oduševljenje kad je na sastanku projektnog tima odlučeno da će glavni nositelj posla biti baš Luka. Dragi, slatki, simpatični kolega, premda ponekad zbunjen i pomalo smotan. Bilo joj je slatko vidjeti kako gricka donju usnu kad ne zna što bi, kao onda kad su se sreli u čajnoj kuhinji, a on se pitao treba li biti kavalir i pridržati joj vrata ili poštovati njenu emancipiranost. Na kraju je kavalir pobijedio. Njena tajnica ga je beskrajno hvalila, kako je dobar i uvijek spreman pomoći, kako nikada ne pita za sebe, kako je pristojan i još puno toga. Pitala se nije li Vedrana možda zaljubljena u njega? Ne bi bilo ništa čudno, zbilja je drag dečko. Aleksandri se činilo da u njegovom pristojnom ljubaznom osmjehu ima i nešto više, kao da mu u kutku maslinasto zelenih očiju zaiskri neki sitan plamičak svaki put kada se sretnu. No, ne mora to ništa značiti, on je valjda jednostavno takav, pun ljubavi za sve ljude.
Sutradan se pojavio točno u dvanaest, pun informacija i predobrih ideja. „Odlično“, pomisli Aleksandra,“ uza sve je još i pametan i poduzetan“. Bila bi ga najradije poljubila u čelo od dragosti, ali se suzdržala jer mora voditi računa o svojoj dobroj reputaciji. Na kraju krajeva, ne smije pokazati da joj se zapravo jako sviđa. Odlučila je do kraja održati image čvrste žene, sigurne u sebe, koja zna što hoće i koja kraj sebe treba pravog muškarca – muškarca stijenu. Nije to baš uvijek bilo jednostavno, jer je istovremeno bila i romantična duša, željna nježnog zagrljaja i toplog poljupca, ali znala je da se od nje očekuje da bude hladna i superiorna, ako želi zadržati svoju ne baš lako stečenu poziciju. Dogovorili su slijedeće korake na projektu i briefing idućeg ponedjeljka.
Luka je obećao Jurici da će ove subote doći na utakmicu s cijelom ekipom jer njegov klub napokon igra doma. Dvorana je kao i uvijek bila prepuna, a publika je svojim neumornim navijanjem domaćima davala svesrdnu podršku. U jednom trenutku, negdje pri kraju druge trećine, učinilo mu se da četiri-pet redova dalje vidi poznati ženski lik u društvu dvojice tinejdžera. „Nemoguće,“ pomisli, „što bi Aleksandra radila ovdje? Ušminkana šefica/božica je iz elegantnog kostima uskočila u traperice i vunenu vestu? Ma daj, samo ti se pričinjava. Moraš prestati halucinirati o njoj,“ govorio je sam sebi. Onda se ona okrenula prema njemu, kao da je osjetila njegov pogled na sebi. Stvarno, bila je to ona. Činilo se da je i ona iznenađena što ga vidi i nakon prvog, laganog, šoka, nasmiješila se i mahnula mu u znak pozdrava. Činila mu se još ljepša nego inače, onako zajapurenih obraza i očiju blistavih od pobjedničkog ushićenja. Pitao se tko bi mogli biti ti klinci s njom? Pitat će je prekostura na sastanku.
Aleksandra je isprva bila jednako iznenađena što ga vidi na utakmici. "Ali, zašto se ja zapravo čudim, pa Zagreb je ipak mali grad" pomisli nakon toga, a većina njihovih vršnjaka bila je oduševljena povratkom hokeja na tako velika vrata. Njen mlađi brat Marko bio je u juniorskoj ekipi "Medvešćaka" i obećala je njemu i njegovom prijatelju iz kluba da će ih to poslijepodne voditi na utakmicu njihovih starijih kolega, a i sama je uživala u borbenosti i brzini "oklopnjaka". "Možda ipak imamo nešto zajedničko, Luka i ja," razmišljala je dalje. "Vidjet ćemo što će biti u ponedjeljak."
Radni dio sastanka prošao je brzo i efikasno, uz manje izmjene i nadopune Lukinih prijedloga, a onda je ona odlučila preuzeti inicijativu i rekla:
"Super tekma u subotu, zar ne?" Luka se nasmijao s olakšanjem, jer je upravo i sam to htio reći, ali se bojao njene reakcije.
"Fantastična, dečki su rasturali!" odvrati s osmjehom i pohvali se da je baš njegov frend zabio prvi gol na utakmici.
"Mali Mutić je Vaš prijatelj?" Nije mogla sakriti iznenađenje i pocrveni zbog onog „mali“.
"Najbolji, još od vrtića, a bit će mi i vjenčani kum jednog dana," ispali Luka, shvativši iste sekunde da se zaletio.
„A, baš lijepo, baš kao i moj mlađi brat i njegov prijatelj, to su ona dva klinca koja su u subotu bila sa mnom,“ preduhitri ona njegovo pitanje. „Obojica su u juniorima i ne vide drugu svrhu u životu nego da jednog dana zaigraju u prvoj momčadi.“
„Bar imaju neki cilj u životu...“ Luka se polako okrene prema izlazu, osjećajući da je prekoračio raspoloživo vrijeme za ugodno čavrljanje, a onda ipak zastane skupivši hrabrost da izgovori ono što mu je upravo tog trene palo na pamet:
„Jura mi je dao par karata za tekmu ovu subotu, a ekipa ide na skijanje, pa sam mislio, ako ste možda slobodni...“ Ne usudi se dovršiti rečenicu, ali nije ni trebao. Aleksandra je već potvrdila svojim čarobnim osmijehom. „Bit će mi zadovoljstvo, kolega. Vidimo se tamo.“
Tekma je bila prepuna uzbuđenja, napeta od samog početka i neizvjesna do zadnje sekunde. Aleksandra i Luka prepustili su se navijačkoj atmosferi i uživanju u sportu koje oboje toliko vole. Skakali su sa sjedala prateći svaku akciju, pjevali i skandirali iz sveg glasa zajedno s tisućama ostalih gledatelja. Pri tome su se i sudarali i slučajno dodirivali, praveći se da ne primjećuju koliko ih to oboje potresa. Rezultat je bio izjednačen do pred zadnjih par desetaka sekundi, i onda je Lukin frend zabio odlučujući, pobjednički gol, gotovo u posljednjoj desetinki sekunde. Urlik oduševljenja provalio je iz njih i bacili su se jedni drugom u zagrljaj, slaveći pobjedu. I onda se dogodilo: dvorana se oko njih rasplinula, ostali su samo njih dvoje, zagrljeni poput izgubljene djece, stopljeni toplinom prvog, bekrajnog poljupca.
Trgnuli su se tek kad ih je netko u prolazu slučajno gurnuo. Bez riječi su polako krenuli prema izlazu, držeći se za ruke i topeći se pogledima. U tom trenutku bili su samo dvoje mladih, zaljubljenih, ali stigavši do parkinga postali su svjesni i one druge stvarnosti. Razmijenili su par riječi o tome kako je tekma bila super i kako bi bilo dobro da se još koji put tako nađu. Poljubivši se još jednom kraj njenog auta, razišli su se svaki na svoju stranu.
Aleksanda se cijelu večer nije mogla smiriti, osjećaji su je bacali iz jedne krajnosti u drugu – od blaženstva i dragosti do ljutnje na samu sebe jer se dovela u nešto što joj se činilo nemogućom situacijom. Ni glupi film „Tjelohranitelj“ kojeg je te večeri odgledala po valjda pedeseti put nije baš pomogao. Kroz glavu su joj prolazile sve one priče o uredskim romansama koje su pošle po zlu, zamišljala je zlobne komentare koje će ih pratiti kad njihovi suradnici shvate da se velikoj šefici dogodila ljubav. „Ma k vragu sve, poslova će biti još puno, a Luka je samo jedan,“ zaključi ujutro nakon neprospavane noći i posegne za mobitelom.....
„Stari, daj ne budi blesav, nazovi je“, nagovarao je Jura Luku, nakon što mu je prijatelj slijedećeg jutra ispričao sve o svojoj kratkoj romansi sa svojom obožavanom.
„Bojim se, što ako se naljuti što je zovem u nedjelju ujutro....?“
„Ma daj, što imaš izgubiti? Malo ponosa?“
„OK, uvjerio si me, evo.....“ Uzeo je mobitel u ruku i krenuo birati broj kad se na zaslonu pojavi svjetlo i poznat broj....
„Halo?“
„Bok, Luka, Sandra je....“
Lidija Ečimović
Ivona Vranaričić
Scenarij drugi:
... možda je ipak bolje da sve zaboravi. Ipak, ona je moderna žena, ne pristaje na kompromise, ne umoljava se nikom... Osim toga, nema ni vremena. Joj ti rokovi, vječito treba nekud žuriti, nešto obavljati, sastanci, želja za poslovnim uspjehom je jaka... Ponekad toliko jaka da od svih obaveza, ona zaboravlja ono najvažnije - da je, prije svega, ipak samo žena. Žena kojoj treba puno nježnosti, žena koja se povremeno želi osjećati slabom u naručju snažnog muškarca, žena željna ljubavi,.. strasti..
Ponovno je odlutala u svojim mislima, ne smije si više dopuštati razmišljanje o vezi, pogotovo ne s kolegom! Pa kako bi to samo neprofesionalno izgledalo... Ne, bolje da ode i zatvori se u svoj ured, mogla bi požaliti te svoje djetinje maštarije kako upravo svojim usnama gricka njegovu donju usnu,.. Tako mekanu, medenu... ' Pa dobro što je meni? ' pomisli i ode u ured, sjedne za pretrpani stol i uhvati se dosadnog posla.
Iz daljine čuje kako sat otkucava šest sati...Vrijeme za polazak.. Još jedan naporan dan je završio, nije zadovoljna učinjenim...Rokovi pritišću...Ustaje, u kožnu aktovku stavlja papire koje treba dovršiti. Ispija posljednji gutljaj sada već hladne kave, uzima kaput i izlazi... Sama je u tvrtci, svi su otišli u četiri, kada je radno vrijeme službeno završilo.. A i tko bi ostao u uredu u petak, zadnji radni dan, i minutu duže od planiranog.. Eh, ostaju samo
ambiciozni, oni željni uspjeha... Ona je ostala, zar ne?
Odjednom začuje kako se ulazna vrata otvaraju i ulazi taj smotani, preslatki kolega... Mokar do kože, izgledao je kao pokisnuli miš. Pod rukom je imao nekakav promočeni paketić. Suzdržala se da ne prasne u smijeh i sabrano ga upitala je li sve u redu. Rekao je da se sjetio kako je ostavio važne dokumente pa se odlučio vratiti po njih. A putem do tvrtke sjetio se kako je ona vjerojatno još tu pa joj je odlučio kupiti komad čokoladne torte. U međuvremenu je počela padati kiša...
Nije više mogla izdržati nasmijala se od sveg srca, njen zvonki smijeh odzvanjao je praznim uredom, odbijao se od hladnih, bijelih zidova i dopirao ravno do njegovog srca. Tada se i on nasmijao, a ona je rekla da nema smisla izlaziti ponovno van dok pada tolika kiša. Dodala mu je ručnik, izvadila iz hladnjaka mini šampanjac, i donijela dvije plastične čaše. Sjeli su zajedno na kauč, ispijali šampanjac, dugo pričali, smijali se. Primijetila je kako on više nije nervozan, naprotiv - sav je opušten.. I tako se prekrasno smije.... On je pak razmišljao samo o tome kako je lijepa... Prelijepa... Dok je tako sjedio nije osjećao da mu je nedostupna, shvatio je da ona nije čelična lady kakvom se voli predstavljati... Čak je razmišljao da bi sad bio idealan trenutak da joj priđe i nježno je poljubi... Ali njoj je ta ista misao došla trenutak prije... Jednostavno mu se okrenula, pogledala ga u oči i rekla: ' Prvi put u životu ne znam što radim, ali znam što želim.' i nježno prislonila svoje usne na njegove. Poljubac je ubrzo postao prepun strasti, a njih dvoje su gorjeli od želje jedno za drugim... Zaboravila je na rokove, samoću, željeznu masku koju je nosila, na cijeli svijet... Samo je htjela biti njegova,... Znala je da je napokon sigurna, da je u zagrljaju muškarca svog života... A on se na trenutak sjetio kako je smotan bio, mogao je još davno imati ženu života... Nasmijao se i samo ju čvrsto zagrlio... Zaspali su zagrljeni dok su im srca kucala kao jedno... Sad kad su konačno otkrili zasluženu sreću - neće je olako pustiti...
...On se okreće prema njoj..u njezinim očima preoznaje jedan poznati osjećaj...nešto nedefinirano..ali opet vuče ga k njoj.....gledajući kako nježnim pokretima uvija svoju kosu zamišlja da je kraj nje da joj može mrsiti kosu....svakim gutljajem vina osječa neku čudnu toplinu koja ga obuzima...misli kako bi bilo lijepo da je samo njegova..onako zanosna,zavodljiva ....da je može uzeti u naručje i osjetit miris njezine kose na svom licu....Ona ga prati..upijajući njegov pogled...zamišlja kako bi bilo lijepo osjetit toplinu njegovih usana na svojima..svojim prstima prelazi preko svojih usana dajući mu do znanja da je zainteresirana za njega...Na eks ispija zadnji gutljaj vina i laganim korakom kreće prema njoj....Gledajući ga tako zanosnog osjeća kako joj se gubi tlo pod nogama...ustaje kao da želi pobjeći..iako zna da je on njezino očekivanje..sve ono ljepo što joj se može desiti..ono o čemu je sanjala...On dolazi do nje i prima je za ruku...neka čudna sila prostrujila je njezinim venama dopirajući do srca..odašiljajući ogromnu privlačnost i ljubavnu toplinu...pogledi su im se spojili...U tom trenutuku ništa više nije bilo važno...Njegovo srce lupalo je sto na sat...pogledi su im se spojili...sve je bilo jasno...Rodila se ljubav..dva srca postala su jedno...dvije duše a jedna..sve ono od čega je željela pobjeći rasplinulo se u jedan prekrasan osječaj ljubavi..neke čudesne topline koja je zavladala tog dana..na tom mjestu..između nje i njega...Desilo se to na Valentinovo....ljubav ih je pronašla i spojila u jedno...zauvijek.
Josipa Mršić
Scenarij prvi:
Kasap Tanja
Andrijana Tudor
Scenarij prvi:
Ipak je upalilio...Nasmiješio se, kimnuo glavom i rekao: Bok, ja sam Toni...., zadržavajući kao pravi maher kontakt s njenim očima... Ja sam Sonja, drago mi je... nesigurno je odgovorila...Želiš li mi se pridružiti....? Pa, ne znam... nespretno je odgovorila glumeći nezaineresiranost....Sjeo je na sjedalicu do nje...smišljajući na brzinu priču: Nego Sonja...Čuj, htio sam te nešto pitati....Pitaj...rekla je...Čuj, ti imaš jako lijepu kosu...Hvala...Molim. Ma mislim nisam to rekao samo zato da te hvalim.., nego nikako da si nađem dobar šampon, pa me zanimalo što ti koristiš?Jedan posebni..to je tajna odgovorila je. Mogu pomirisati...samo da vidim kakav je...Da,da..možeš tiho je rekla...Toni je nježno provukao prste kroz zavjesu kose približavajući svoje lice njenom ramenu i vratu....Osjetio je neodređeni miris šampona, ali i također puno izraženiji miris mlijeka za tijelo s aromom kokosa s njene predivne kože kroz koju je zračila toplina...Prišao joj je sasvim blizu, dodirujući uškom njezin obraz i dišući joj u vrat...Jako lijepo miriše... i kosa ti je divno mekana...Prošao je prstima niz dlaku, koristeći zapravo priliku da bridom dlana pomiluje njeno golo rame...Bilo je glatko i poželjno...klizio je njenom kožom sve do lakta,a onda je pustio da mu ruka padne i susretne se s njenim prstima.... U tom magičnom trenutku usne su im se nježno dodirnule i nitko drugi osim njih nije postojao na cijelom svijetu....Ona je znala....da je Toni taj...., a on je znao da je pronašao majku svoje buduće djece....
Damira Čular
Scenarij drugi:
24.siječnja, još jedna prohladna nedjelja.Gledajući kroz zamagljen prozor,Stela je imala što i vidjeti.Snijeg se poceo zadržavati na tlu.»Prokletstvo»-rekla je cijela ljuta.»Zaboga,sto cu ujutro obući?»I okrene se,munjevito hodajući,prema ormaru od hrastove kore.Bacajući pogled na 30-tak pari cipela..»Prada,definitivno Prada»-zadovoljno je rekla.»Super ce pristajati uz moj crveni kostim iz Milana.Vrijeme je za tuširanje,pranje kose,topao čaj uz DVD...Nakon obreda u kuopaoni,zavalila se tromo u svoj kauč bež boje i lagano upalila svoj omiljeni DVD film»Prljavi ples».Tako je bila sretna što ga gleda,neka je 101 put.I znala je da će opet i taj put pustiti suzu,dvije na kraju.Znala je zašto,samo nije znala kako.Odmaklo je 22h,pospremila je garderobu za sutrašnju prezentaciju u Felix-a i krenula na počinak.
Te iste večeri,sa druge strane grada,Marko je upravo izgubio apetit,gledajući na Dnevniku potresnu vijest o padu aviona u Peruu.Pogleda kroz prozor»Snijeg.Uhhhhh,moram se javiti Mariji».Okrene broj svoje kolegice:»Marija,žao mi je,ali ujutro neću moći doći po tebe.Imam problema sa autom..»»Ma nema problema Marko,ustat ću pola sata ranije i doći autobusom,nije nikakav problem»»Samo da plaća bude u utorak,napokon»izusti Marko....»Vidimo se»
Snijeg se napadao tokom noći...Stela je shvatila da ne želi riskirati vozeći svoj žuti Porshe,pa se zaputila pješice do Felix-a.»Ova bunda od nerca je tako topla,ali ni upola topla,kao toplina oko mene kada me ON pogleda»-koračala je razmišljajući sjetno...»Jutro Lara.Kavu,jaču,sa vrućim mlijekom»i uđe u ured.Zavali se u svoj naslonjač i uzdahne.Sjetno gledajući kroz prozor,snijeg se sve više bijelio.»Bože,kako će danas doći?».Njezino razmišljanje prekinula je Lara,noseći joj vrelu kavu,na što joj Stela odmahne rukom,što je bio njen standardni znak da se pomakne iz prostorije.I pokušala se skoncentrirati.
«Užas!»7:15h.Nisam se obrijao,kako ću ovakav na posao?Ne,ne može me ovakva vidjeti.K vragu,zakasnut ću»razmišljao je Marko.Nije stigao ni skoknuti do obližnje trgovine po hranu za svoju bolesnu majku...Okrene se,pogleda u ogledalo i nezadovoljan odrazom,krene.»Izgledam kao kakav student Pravnog fakulteta.Odjeven u svoje uobičajeno izdanje,klasična plava karirana košulja,sivi đemper,modre hlače od samta...Već je 8:10.Marko napokon stiže,užurbano se penjajući stubama do 4-og kata.Prolazeći pokraj Stelina ureda,potrči prema svom,nadajući se da nitko neće primjetiti koliko kasni.Stela izađe i uputi se prema Lari»Došao je...Taj njegov miris....».Još samo dva sata,bila je sretna,puno sretnija no jučer.
10:15h.Marko je stalno čupkao svoju bradicu,što od nervoze što od ljutnje jer se nije stigao obrijati.Okreće sestrin broj:»Milena,jutro.Ma slušaj,nisam stigao jutros kupiti mami kruh i mlijeko.Pa ako ti nije problem,uzmi joj u trgovini raženi kruh i malomasno mlijeko,nemoj neko drugo,znaš da ima artritis.I da,onu njenu mast za zglobove,sinoć sam istisnuo sve iz tube.Bez brige,ide bez recepta.»»Nema problema,samo da nahranim Paola i krećem!»
Već je 10:25h.Svi zaposlenici žure u salu za sastanke na trećem katu,ali naravno tamo je već bila Stela,besprijekorno uređena.Nitko nije bio tu dok je sređivala nestašni uvojak smeđe kose,glancala svoje Furla naočale,oštrog,crnog okvira.Ona zna da mora uvijek biti dotjerana,sređena i najbolja.Nema ljepšeg osjećaja za nju nego biti zadovoljna odrazom u zrcalu.
10:35.Marko kasni,po običaju.Ništa novo za njega.»Ispričavam se što kasnim» i na brzinu ugleda prazno mjesto u zadnjem redu i sjedne.»Kako je samo lijep danas.Ta brada,nikad ga nisam s njom vidjela,koji muškarac,ahhhhh»pomisli Stela.Ali morala se skoncentrirati na posao i prezentaciju koja ju čeka.Po običaju sve je obavila besprijekorno,onako kako samo ona to zna.Otkucalo je podne i sastanak je bio gotov.To je za sve značilo odlazak na ručak.Ali postojala je jedna iznimka.»Marko,dođi!»oštro će Stela..Oprezno hodajući,okrećući se iza sebe,ne vjerujući da zove upravo njega,dođe do NJE.»Kako možeš UVIJEK,ALI UVIJEK KASNITI??????Prvo,kasniš na posao,drugo kasniš na sastanak,treće,kakvo ti je to lice?Imaš li kod kuće brijaći aparat?»hladno mu odbrusi.»Ali...»pokušavajući smisliti odgovor,Marko se izgubi gledajući njene plave oči.»Čekam!»ljutito će Stela.»»Šefice,nije do mene.Imam bolesnu majku,a ni sa automobilom mi nije sve u redu..»»Nije ti to apsolutno nikakvo opravdanje.Ako je potrebno,majku smjesti u dom,a na posao dolazi avionom.JASNO??????» i ONA napusti prostoriju.»Kako može biti samo tako okrutna,kako ne može razumjeti?Unatoč svemu,ne mogu joj odoljeti.»-mislio je Marko i ostao sam u prostoriji,zureći u prazno.Svi su već otišli u Kampanela na ručak,obližnji bife,samo nisu ni Stela ni Marko.Svatko od njih dvoje je u svom uredu razmišljao o Stelinim riječima i hladnom,oštrom pogledu.Lara i Marija su se pitale zašto će Stela ostati gladna,ali požurile su,jer su znale da piletina prva nestane.
«Kako sam samo mogla biti tako hladna?Tako okrutna?Ali drugačije ja ne znam,a morala sam nešto poduzeti...Hm,možda da se pokušam ispričati.Ili ne?Možda ipak...Ma kvragu,pokušat ću bit malo kulturnija s njim,jadnik,nije to zaslužio»mislila je u sebi,razmišljajući pritom o njegovu parfemu..Brzo je došlo 17h.Vrijeme je za odlazak iz Felix-a.Stela baci zadnji pogled kroz prozor,navuče svoju bundu i krene iz ureda.Putem je čula Marka kako razgovara sa nekim na mobitel.Nije čula baš sve,ali je razmjela samo kruh i zglobovi.Pretpostavila je da se radi o njegovoj majci.»Imaš li malo vremena?»upita ona.»Ja?»zbunjeno će Marko.»Pa jedini smo ispred lifta,zar ne?Da,tebi govorim»»Pa....imam malo»kaže Marko,gledajući nervozno na sat.»Žuriš?»upita Stela.»Ma ionako ne možete razumjeti,ali da,imam malo vremena.»»Super»kaže ONA,»Možemo do Leonarda na jedan kakao da se malo ugrijemo.Što kažeš?»Gledajući njezinu bundu.Marko se u sebi pitao,kako joj može biti hladno u tome,ali poznavanjući njeno ponašanje,nije ni čudo.ali pristane...Šutjeli su putem do kafića,kao da su udaljeni miljama jedno od drugog.Našli su zadnje slobodno mjesto.»Uh,noge mi otpadaju»-u sebi je mislila Stela.»Prelijepa je»-mislio je Marko.Konobar se napokon pojavi i prekine njihovu šutnju.»Kakao sa cimetom»,naruči Stela dok se Marko odlučio za klasičnu toplu čokoladu.Okrećući se po kafiću mogli su vidjeti samo jedno,svi se nekako smiju,veseli su unatoč zimi, zagrljeni...»Vrijeme je»pomisli Stela..»Kako si proveo dan?»»Pa standardno šefice,kako drugačije.Buljio sam u laptop,odgovarao na e-mailove i izradio dvije statističke tablice.Mislio sam nastaviti kući s poslom,al eto,mogu odvojiti malo vremena za vas»-kaže ON.»Možeš me zvati Stela.Neka sam ti šefica,ali radiš u našoj firmi već 5godina,a i mlađa sam od tebe 3godine.»Dobro,šefice,ovaj.......Stela»-napokon je izgovorio njeno ime.»U biti,ne želim da mi govoriš samo to,želim puno više od tebe..»»Kako mislite,ovaj...misliš?»zbunjeno će Marko na to.»Želim puno više od tebe,želim tebe.»ispila je kakao do kraja i hrabro,naravno nastavila-«Ne mogu više šutjeti.Sviđa mi se tvoj miris,ta tvoja brada,tvoja košulja.Već te 4-iri godine proučavam,a nešto malo manje od toga sve te više i želim pored sebe.Ne mogu si pomoći.»Rekla je i sagela glavu prema šalici,očekujući njegovu reakciju.A on je zbunjen,nervozno tresao nogu o nogu ispod stola,ne znajući što da kaže.»Šutiš?»razočarano će Stela.»Pa čemu onda danas ona lekcija u sali?Povrijedilo me malo...»»Znam da je,ali znaš mene,to je moja taktika na poslu,red,rad i disciplina.Žao mi je jako.Voljela bih se nekako iskupiti.Dopusti da te počastim večerom,ionako nisam ništa jela za ručak»»Nisam ni ja,ali Stela,stvarno nije potrebno»»Ma inzistiram»-odlučno će Stela.»Ne moramo u neki restoran,možemo do mene,pa nešto naručiti.Što kažeš?»»Ti uvijek sve najbolje znaš i tvoja mora biti zadnja».reče Marko.Digli su se sa stola,platili račun i otišli.Putem do njezina stana,koji srećom nije bio daleko,pogledavali bi se svako minutu,nasmijali i brzo oborili pogled na stope u snijegu...
Došavaši u njen stan,Stela brže bolje upali klimu.»Slobodno se raskomodi»-kaže uzimajući njegovu jaknu.»Brzo se vraćam»-kaže.Marko se ustao sa kauča,i pomno proučavao njen dnevni boravak.Sve je bilo na mjestu,uredno posloženo,ali posebnu pažnju mu je privukla fotografija na ormariću.»Bože kako je samo bila slatka»-pomisli.Stela i mali pasić na slici.Ona,nasmijana,krivih zubića,a nestašna kratka kosa leti na sve strane.Ali imao je osjećaj kao da ga gledaju te oči,čak i iz fotografije.Stela se vrati u sobu,uhvateći Marka kako gleda njenu sliku iz djetinjstva.»Ha ha,ma davno je to bilo»reče i gestom rukom mu pokaže da sjedne do nje.Nikad ju dotada nije vidio u trenerci,kako joj je samo slatko stala,kao da je nekakva kućanica,a ne stroga,poslovna žena...»Što ti se jede?»-upita ona.»Pa što ćeš i ti,mogu i ja,da ne kompliciramo.»»Ja sam za jednu dobru pizzu.Jel odgovara?»»Uvijek pizza odgovara»Naručila je dvije srednje pizze iz provjerene pizzerije i sjela pokraj njega.»Jesi za neko piće?»-upita ONA.»Pa kad si mi već rekla da se raskomodim,imaš možda malo crnog vina?Baš mi treba da me malo ugrije»»Naravno»reče Stela»Imam i izvrstan prilog uz vino,bar dok nam pizza ne dođe.»I ode u kuhinju.Nije se niti stigao okrenuti,evo Stele natrag.Na pladnju je nosila dvije čaše,bocu vina,komadiće sira i par maslina.»Imaš ukusa»-zadovoljno će Marko i uzme malo sira.»Čim sam tebe ugledala,znala sam da imam ukusa»..»Ima što na TV-u?»upita Marko. »Ne znam»iskreno će Stela, nisam gledala. Obično gledam DVD.»»Nije problem.Imaš kakav dobar film?»»Imam ih par,al najdraži mi je Prljavi ples»Htio se nasmijati,ali komadić sira mu se pomiješao s vinom i ruka mu je zadrhtala.Prolio se po rukavu košulje.»O Bože,baš sam smotan»kaže razočarano.»Ma nema problema,imam odličan odstarnjivač mrlja,vjeruj mi,za pola sata je kao nova.Skini je i vidjet ćeš da sam u pravu».Skidajući košulju,Marku je bilo poprilčno neugodno.Ipak,nije ga otkad žena vidjela nagog,makar i samo gornji dio...Stela se trudila da ga ne gleda,ali nije mogla odoljeti.Ispod sve te odjeće,krilo se snažno muško tijelo,širokih ramena,kao stvoreno da zagrli baš nju.Dajući joj košulju,požurila je u kupatilo,namočila košulju odstranjivačem i željela se što prije vratiti.Ding-dong!Stigao je dostavljač.Plativši pizze,Stela ih servira ispred njih,na mali stolić.Ali oni,kao da ne poznaju glad za hranom,samo su se gledali.Ona je pokušala da se suzdrži,ali nije mogla.Lijevom je rukom prešla preko njegova lica.»Prije samo par sati nije ti se sviđala ta brada»sarkastično će Marko, smiješkajući se. »Ma sada ju obožavam»-nasmijano će Stela.Gledali su jedno drugo.»A pizza?»upita Marko.»Dobra je i hladna»-reče Stela.Približavajući se jedno drugom,on je zagrli rukama,a lica im se dodiruju...»Da samo znaš koliko sam ovo čekala»kaže Stela.»Koliko?»upita Marko.»Predugo»-kaže ona i poljubi ga.Drhtala je cijela od njegova poljupca,blizine njegova tijela.Privine ju još jače uz sebe,što joj je posebno godilo.»A posao sutra?»»Ma koji posao»-odlučno će Stela.»Mama je bolesna,do daljnjega»....Ipak je njezina morala biti zadnja...
no to nije učinila ona.....napokon,skupio je hrbrosti te joj nakon redovnog uredskog sastanka.....nježno prilazi......pogleda ju u prekrasne smeđe oči.....te ju upita svojim drhtavim glasom......"jesi li slobodna večeras?".......ona iznenađena njegovom samouvjerenošću......iznenađujući sama sebe pristaje........nakon posla se uputila u stan i napokon svjesna što je učinila........nakon vriskanja i strke napokon spremna.......nije znala što očekivati,što reći.......nakon što je stigla do vrata restorana.......nekoliko puta se okrenula oko sebe ne bi li ugledala nešto ili nekoga tko će joj reći......."nemoj ući,možda je to previše!"...........ali nije to mogla učiniti.......ne zbog njega već zbog sebe........dugo je bila sama kako bi izgradila karijeru.......dugo je čekala nekoga tko je želio biti u njenoj blizini.......nije mogla otići zbog SEBE.......kada ju je ugostitelj uveo u prostoriju u kojoj se nalazio ON........"iznenađenje!!".......nije to očekivala,ali tko bi....... njegovo lice obasjano svjetlošću svijeća u praznom restoranu....uz zvuk glazbe jednog od najcjenjenijih svjetskih pijanista.......prekrasno ukrašen plesni podij........prekriven ružama.......na kojemu je stajao njen sladak......simpatičan......često zbunjen,ali ovog trena božanstveno zgodan muškarac......samo njen..... pomislila je.....nije primijeto njezino zarumenjeno lice i njen veliki prekrasni osmjeh..........ali on ništa nije rekao.....lagano ju je uzeo za ruku i počeli su plesati.....osjećala se kao u bajci......zatim.....kao da sanja.....on ju je iznenada poljubio........nježno poput kakvog oblaka.......nježno.......nježnije no ikad prije.......nagnula je glavu na njegovo snažno rame te pustila suzu.....malu suzu koju nitko,osim nje..... nije primijetio.....nitko još ništa takvo nije napravio za nju.......bila je sretna,ali isto tako i uplašena.....bila je napokon "slomljena".......a sretna......i samo njegova...u zagrljaju pravog muškarca-muškarca stijene,a istovremeno i romantičnog muškarca
Scenarij drugi:
Mia Brnčić