Oduševljena sam knjigom Eckharta Tollea THE POWER OF NOW. Toliko da danas, kad se vratim u Zagreb, šibam ravno u Algoritam po desetak komada za svoje prijateljice i bracu. Da, mislim da je toliko važna.
Uz to sam odmah počela neke stvari koje sam od Tollea naučila i primjenjivati. Ne živim toliko u prošlosti (tuzi, samosažaljenju, zamjeranju) ni u budućnosti (strahu, iščekivanju), već sada. Sada i ovdje sve je što imamo.
Prala sam jutros suđe i naravno, kao i svaki put kad radim nešto mehaničko poput pranja sđa, peglanja pa čak i vožnje, glava se uključi sto na sat. Iako, nije to ono redovito dnevno grozničavo turiranje mozga, već više kao neki Zen.. neke od najgenijalnijih ideja i rješenja do kojih sad došla (u poslu uglavnom, jer mi je on prvih 40 godina života bio gotovo jedina zanimacija!!!) pale su mi na pamet u tom Zenu (u biti to je navodno alfa stanje, poznato nam većinom iz srenje škole kad smo znali zadrijemati otvorenih očiju na dosadnim predavanjima.. kao tu smo, prisutni, a nismo tu.. e, TO je to).
Daklem, perem suđe i u glavi mi Ivanove predivne tužne smeđe oke, trbuščić, mačkast hod... isječci iz posljednje dvije godine s njim. Osjetim kako mi nedostaje. On i njegov glas i sve, u stvari... I onda se vratim u Sad. I pomislim: da smo kojim čudom od ovog trena opet zajedno, što bih s njim? Bih li mogla ne zamjerati mu njegove greške, naročito ono što je „zgriješio“ prema meni? Mislim da ne. Zapravo bojim se da ne. Uvijek bi me to grizlo i u trenutku kad bi se moj ego osjetio ugroženim iskoristila bih to (opet) kao dokaz njegove „karakterne greške“ (zbog koje bih stalno bila na stražnjim nogama i na oprezu.. je li to way to live?? Ili bih mu to uvijek držala dokazom da me „ne voli dovoljno“. To za početak. Razliku u godinama, daljinu u kilometrima (koje su nas u konačnici pomogle razdvojiti) i dalje bismo osjećali. Dakle što bih s njim? Da, stisnula bih se uz njega, naslonila obraz na njegova prsa i bila sretna kao prase... desetak minuta. Ma nek je i dva sata... jednom u dva tjedna... a onda bih vjerojatno opet bila nesretna. No dobro, cijeli ovaj pasus bila sam u prošlosti i u budućnosti. Natrag u Sada.
Što bih s njim Sada? Odgovor je ne znam. Odgovor je svaki tren mi je sve lakše bez njega i sve ljepše samoj sa sobom. Odgovor je nadam se da je sretan, gdje god da jest. Ja sam puno sretnija no što sam bila prije osam mjeseci. I radim na tome da nikom ništa ne zamjeram, da prošlost ne gledam kroz ego niti kroz svoje izbubotano emotivno tijelo, da se ne identificiram s njim i ne osjećam patnju uvijek iznova. Vježbam to svaki dan, a knjigu s početka ove priče od srca preporučam.
To prihvaćanje sadašnjeg trenutka oduvijek mi jako dobro ide s LJMŽ. S njim nemam prošlosti, znam da nemam budućnosti, pa je usredotočenost na Sada s njim oduvijek dolazila prirodno. Pola sata glavom u njegovom krilu, bez razmišljanja o tome što je bilo jučer, što će biti sutra, samo uživanje i totalna uživljenost u bliskost koja se osjeća u trenutku u kojem se događa...
Kažu „kad si spreman, učitelj se pojavi sam“. Imam sve snažniji osjećaj da sam točno tamo gdje trebam biti, da je cijeli moj život takav kakav jest, pun uspona i padova, bio škola koja me dovela do ovog trena u kojem shvaćam da jemoja duša sama odabtala ovaj život, i djelomično vjerujem da mi je jasno i zašto. Više ne shvaćam neke stvari samo intelektualno, već ih osjećam kao istinu.
Čudnovato ljeto 2009...
Moram se danas javiti i Dubravki. Nadam se da će naći neki termin za mene sutra. Jako se veselim, nisam je vidjela skoro mjesec dana. Baš me zanima što će „zamijetiti“ u mojoj energiji tijekom shiatsua. Nadam se da ovo kako se sad osjećam nije neko samozavaravanje, iako je to uvijek otvorena mogućnost. Zato se pažljivo osluškujem.
Jasmina Malnar
P.S. Jučer mi se prek fejsa javio jedan prijatelj. Koji nije baš imao sreće „u ljubavi“, da to tako nazovem. Iz tog malog muškog društva s kojim se već dulje vrijeme poznajem, meni se on najviše sviđa. Ali baš njemu se posljednjih godina uporno događalo da nekako uvijek „izvisi“ iz veze. Svi su bili s nekim, a on nije bio ni s kim. Ne jednom sam mu znala reći da bih ja od svih njih odabrala najprije njega, ali mislim da mu to od mene i nije baš previše značilo. Kao da ga tješi starija sestra, ne vrijedi, vijedi samo ako se potvra dobije od predmeta interesa. To isto društvance ovo je ljeto bilo zajedno na godišnjem, brijali su po pola Europe. I koga su komadi naganjali i obožavali? Napisao mi je: „ne znam jel to Duda nešt porihtala, ali komadi su se ljepili na mene ko blesavi“. A ja sam se smješkala oko glave od sreće. Sve na kraju dođe na svoje. Ali vjerujem da je i Dubravka tu „nešt porihtala“ :D