Moram li izgubiti apsolutno sve za nov početak? (Zavodnica 27)

Moja čaša se prelila i udarila sam ga tamo gdje najviše boli

Moram li izgubiti apsolutno sve za nov početak? (Zavodnica 27)

Ovu...hm... zavodnicu... pišem na plaži. Sunce prži u ekran i jedva vidim. U biti pišem napamet. Nije ni bitno, ispravljat ću kad dođem doma.

24. je kolovoza. Btw sutra je mojoj mami rođendan. No nije stvar u njenom rođendanu. Jučer smo se LJMŽ i ja posvadili na pas mater. A počelo je tako blesavo. On je nešto bio ljut na mene, nije mi htio reći zašto, onda sam ja nešto prokomentirala, a on se uvrijedio. Kao, odvalila sam mu (verbalnu) šamarčinu. Ni u peti mi nije bilo odvaliti mu šamar. Uvrijediti ga. Samo sam htjela znati što sam OVAJ PUT pogrešno napravila (osim što sam se večer prije napila na jednom rođendanu, ali to navodno „nije to“. Da sam ga htjela uvrijediti to i drugačije zvučalo. Moja škorpionska narav (ascendent Neptun i Venera u škorpiji) pobrine se da udarim baš zvjerski, tamo gdje najviše boli, na način koji ne prepušta slučaju hoće li druga strana shvatiti da se moja čaša prelila i da sad sipam otrov.

To nikad ne bih učinila s LJMŽ. Toliko mi znači i toliko mu dugujem da ZNAM da bi pljuvanje po njemu bilo pljuvanje po samoj sebi, po svemu što jesam. On, međutim, nema isti sustav vrijednosti od mene i neke stvari shvaća puno ozbiljnije. To razumijem, ali ne razumijem kako može pomisliti da sam ga HTJELA uvrijediti. Zna da sam malo glupkasta that way. „Dosta mi je gluposti“ odgovara. Kao da nema slamke za koju se mogu uhvatiti s njim...

Molila sam ga da mi oprosti. Plakala. Osjećala se kao da mi je netko odrezao pola tijela, prazno, slomljeno i nepotpuno, usamljeno i malo ustrašeno. A onda sam popizdila. Često mi se to događa. Da ne bih plakala, skvrčila se i krepala, ja dignem glavu i branim se. Kao mali pitbul koji gubi bitku za život, ali svejedno ne želi posljednji ugriz primiti ležećki. Blaženi inat. E, tu dolazi onaj dio s početka priče gdje se svadimo na pas mater.

Nije mi bilo ništa lakše, dapače. Zakopala sam se još dublje i osjećala se još teže. Ostatak jučerašnjeg dana me ignorirao. Otišla sam u krevet potpunoma slomljena, svaki dio tijela me bolio kao da su me grupno i entuzijastično pendrečili u nekom ful zeznutom zatvoru.

Razmišljala sam jutros, dok me LJMŽ i dalje ignorirao, o tome što mi se događa posljednjih godinu, godinu i pol. Gubim jednu po jednu stvar / osobu /okolnost oko koje sam gradila svoj život i identitet, koje su mi davale oslonac. Kao da moram izgubiti apsolutno SVE što sam koristila kao oslonac (da ne kažem štaku?) i zamjenu za.. što? Sense of self?

Kažu da naše duše same biraju život u kojem će im pod noge podletjeti prava vrst kajli i /ili u glavu prava vrst kamenja.. one koje će ih podsjetiti na misiju koju imaju na zemlji. Što to moram naučiti, što to ne shvaćam, kad sam već drugi put u ne previše godina morala biti ogoljena do gaća? Koliko puta moram roknuti dupetom o pod da bih skužila što radim pogrešno? Fakat sam malo glupkasta...

I zaglavljena na moru. Ništa ne mogu odavdje. Doduše bolje da sam tu neg da padnem u iskušenje da prenoćim u autu, pred njegovom kućom, čekajući da siđe.. ili neku sličnu glupost (ha ha, ma zezam se, taj ne popušta dok sam nije spreman to učiniti, pritisak na njega ne djeluje.. )

Come think of it, opet moram pokazati strpljenje. I vjeru. Možda je to to što ne shvaćam, kad mi tako uporno u nos ulijeću situacije u kojima ne mogu (i ne trebam!) djelovati već samo strpljivo čekati.
Kad smo već kod toga, danas su mi fenomenalne poruke dolazile iz crtića. Evo prije 5 minuta Garfield reče „zašto bih izlazio iz svog dvorišta kad, ako dovoljno dugo čekam, sve na kraju dođe k meni.“  Ajme..

Jasmina Malnar


PS Dubravki se jako sviđaju narukvice. I treba, nisu bile jeftine (ma dobro, 100 kuna komad, nisu bile ni skupe). Veselim se dobiti i nositi svoje. Smiješno, u nekom prošlom životu nosila sam samo briljante i platinu. Sad me to nekako ne veseli toliko.. zapravo više mi je nekako svejedno.

PPS Čitam zavodnicu 21 koju sam pisala prije mjesec dana.. i ne prepoznajem je kao svoj život. Stvari koje me muče i koje se događaju danas miljama su daleko od tog teksta. Što se to događa samnom? My life feels like a crazy rollercoaster ride.. ili mi se to samo čini jer zahvaljujući zapisivanju imam mogućnost pogledati unatrag s emotivnim odmakom?