Danas je Dijete bilo prvi dan u školi. Moj prvašić. Svidjelo mu se, hvala dragom Bogu!
Danas sam i ostala bez teksta kad sam, čekajući Dijete pred školom, vidjela jednu bivšu prijateljicu - trudnu. U četdresettrećoj godini. Taman sam joj htjela pozavidjeti na novom frajeru kad ono ostade žena trudna s bivšim mužem. Malo su se „mirili“, kaže.
Pa, ako se moj ikad dođe miriti iz Amerike, pazit ću da mi pruži ruku, a ne onu stvar. Ako smo se razveli, znamo zašto smo to učinili, zar ne? Ili dolazimo u godine kad nas nitko drugi neće pa se vraćamo jedni drugima, kao stara magarad udobnom sedlu? „Bolje biti s bivšim mužem nego sama?“ Nadam se da ne.
A onda mi je sjelo da mene nitko NE MORA htjeti, po službenoj dužnosti, kao što moje udate frendice (tehnički) MORAJU htjeti njihovi muževi. Mene (..) samo oni koji me doista žele. Za sad se to još uvijek događa.. da me dečki, muškarci, frajeri ŽELE. Hoće li doći vrijeme kad me nitko neće željeti, a ja ću se pomiriti s nekom polusolucijom samo da ne bih bila sama? Hoću li pristati biti s nekim s kim baš i ne želim biti samo da ne bih živjela u akutnoj svijesti da me BAŠ NITKO ne želi?
Na putu za Zagreb na posljepodnevni sastanak u redakciju THE MEN-a nazvala sam Ivana. Za divno čudo javio se, nakon mjesec dana potpunog ignoriranja. Ne znam zašto sam ga nazvala. Možda zato što mi duguje pravo malo bogatstvo koje je sad već više no red vratiti. Možda zato što me ex-frendičina beba i svo to razmišljanje o zakonski zagarantiranom bračnom „željenju“ odvelo k njemu, mom „bivšem“ (iako ne suprugu). A mozda i zato sto me posljednjih dana naprosto „proganjaju“ Bjelovarske registracije i hoćeš-nećeš podsjećaju me na njega??
Ne znam stvarno zašto sam ga nazvala. Valjda zato da mi digne tlak, a obzirom na to da PMSiram i ne treba mi puno.. dosta mi je prst pokazati.
Kao i uvijek u gotovo dvije godine koliko smo se poznavali i na neki čudan način bili zajedno, Ivan gave me attitude. Samo što ja više nisam „Jasmina-je-zatreskana-u-Ivana-i-dopušta-mu-da-joj-kaka-po-glavi“. Ja sam danas jedna sasvim druga Jasmina. Popidzila sam na njega kao što bih podivljala na svakog regular Joe-a koji mi duguje lovu i još je bahat na telefon. Urlala sam. Isuse bože kako ja znam urlati to je strašno! Sebe sam čula tako urlati možda pet puta u cijelom životu. Ajde nek bude sedam. Promukla sam od dernjave. Naravno da mi je poklopio slušalicu kao i milion puta do tad.
Sat vremena kasnije nazvala sam ga mirnim glasom, grickajući bademe i vozeći se natrag u Gorski Kotar po kompjuter koji sam zaboravila kod roditelja (RETROGRADNI MERKUR do kraja rujna!). „Nije pametno sprdati se s ljudima kojima duguješ novac“ rekla sam. „Da sam frajer, sad bih ti išla noge polomit“..
Razgovor se otegnuo skoro do Karlovca. Konačno sam, nakon mjesec dana šutnje, dobila (barem djelomični) closure. Završetak, zatvaranje zastora, točku na i. Ženama treba closure, meni pogotovo. Ne podnosim šutnju i ignoriranje, a od Ivana sam jednog i drugog dobila dovoljno za sedam života.
Opraštam ali ne zaboravljam (kao što bi to rekao LJMŽ – za one koje se pitaju što znači LJMŽ ponovit ću – LJMŽ je ljubav mog života. Ili tako bar mislim poslijednje 4,5 godine..) A ono što pamtim je entirely up to the guy I'm with. Ivan je sam „kriv“ za ono što imam za pamtiti. A ako sam (jesam li?) oprostila, to sam učinila zbog sebe.
I da, kad razmislim, ima pravo. Bolje mi je bez njega.
Lijepo je zatvoriti poglavlje na propisan način. Ja sam danas jedno poprilično veliko poglavlje konačno zatvorila.. nadam se. Kad nestane duga koji još uvijek stoji među nama kao neželjeno dijete, neće nas vezati više baš ništa, ni dobro ni loše. Osjećam se dobro. Zapravo osjećam se izvrsno. Nevjerojatno ali istinito..
Nadam se da je i on sretan. Da je sretniji bez mene.
Bolje mi je bez njega.