Mućkati Freudovu psihoanalizu i kršćanstvo težak je zadatak, zapravo, baš pravi izazov, a kada je
prije nekoliko godina izašla „Koliba“ Williama P. Younga osvojila publiku i postala bestseler nismo baš dobili šekspirijanski tretman zahtjevne teme o tome da se nikada ne treba bojati jer je Bog uvijek s nama. Međutim, bilo je jasno da je riječ o autoru koji piše vrlo pitku prozu i zna 'ubosti' zanimljivu priču.
Uz to smo vidjeli kako to izgleda kad se vjerski osjećaji prikazuju u skladu s duhom trenutka, kao vikend-terapiju u predivnom resortu.
Najkraće rečeno, “Koliba“ je kršćanski roman s krimi potkom u kojem se opisuje kako otac petero djece pada u depresiju i umalo počini samoubojstvo nakon što mu serijski ubojica otme i ubije kćer, ali se na kraju spasi otkrivanjem vjerskih osjećaja nakon vikenda provedenog u kolibi tijekom kojeg vodi duhovne razgovore s Ocem, Sinom i Duhom Svetim.
Oko deset godina kasnije, scena na velikom platnu je slijedeća: jedna debela simpatična crnkinja (Octavia Spencer) glumi Oca, jedan zgodan mladi židov (Avraham Aviv Alush) Isusa, a prelijepa japanka (Sumire Matsubara) Duha Svetog. Ovakva slobodna, umjetnička interpretacija Svetog Trojstva, naravno, ima mnoštvo konotacija pa je i izvor brojnih rasprava o „Kolibi“ kao atipičnom ostvarenju.
Ako se zadržimo na samoj ulozi Svetog Trojstva u „Kolibi“ onda je ona ta da pomogne jednom shrvanom ocu da za nekoliko dana „duhovne terapije“ oprosti ubojici svog djeteta, ali i svom vlastitom ocu, te da se izliječi i konačno spozna Boga.
Ovaj politički korektan i bajkovit celofan u koji je umotana radnja „Kolibe“ sigurno će biti mamac za gledatelje filma kojima je ta tema intrigantna, a usput bi htjeli i malo zabave, jer su u njemu ta dva momenta jako dobro obuhvaćena u cjelinu. U tome neće odmoći ni prekrasan planinski ambijent kao epicentar radnje.
Upravo će zanimljiva radnja i elementi bajke vjerojatno i kod najgoreg skeptika izmamiti osjećaje topline, a pitki dijalozi motivirati ga da pogleda film do kraja.
Nekim kritičarima „Kolibe“ je zasmetalo što su čak dva od tri lika koja u filmu prikazuju Boga žene, i to nebjelkinje.
To je zapravo najoriginalnije rješenje u filmu, uz jedan očit problem, a to je naglašena sentimentalnost.
A nešto je tome, reklo bi se, pridonio i glavni glumac. Sam Worthington koji u „Kolibi“ igra centralni lik (Mackenzie Philips) relativno je novo lice australske kinematografije koja je od 1980-tih naovamo postala moćna, utjecajna i, zapravo, jedna od najkreativnijih kinematografija uopće (spomenimo samo neke od redatelja, kao što su Baz Luhrmann, P.J. Hogan, Fred Schepisi, Bruce Beresford i George Miller, a od glumaca Mel-a Gibson-a, Cate Blanchett, Heath-a Ledger-a, Geoffrey-a Rush-a, Naomi Watts, ili, recimo, Hugh-a Jackman-a).
Kao fizičko utjelovljenje mladog oca petero djece u naponu životnih snaga Worthington je više no ugodan oku, no njegov portret depresivnog lika koji mora nadići poriv da se osveti i spoznati Boga kako bi ozdravio jednostavno nije dovoljno kompleksan.
Američka kršćanska novinarka Belinda Elliot kaže da je možda najveći problem „Kolibe“ to što autor pokušava opisati neopisivo. Ona to tumači ovako: „Sveto Pismo nam govori da su Božje misli veće od naših, tako da ne očekujem da će ljudi ikada moći u potpunosti razumjeti nebesko. Kako bi trebalo prikazati Trojstvo? Kako uopće početi opisivati Boga koji je troje u jednom? Ja sigurno ne bih znala gdje početi, i zato smatram Young-ov prikaz tako fascinantnim. Promatranje ta tri lika u interakciji nudi čitateljima bolje razumijevanje nekih aspekata Božje naravi.“
Svakako, ovo djelo, a i film, ima mana, ali je sve u svemu ipak vrlo dirljivo.