Donosimo priču koja će vas itekako potaknuti na razmišljanje i još više probuditi ljubav prema životinjama. Snježana Frketić sa svojim psom Onnijem prošla je skoro cijelu Europu, a trenutno se nalazi u Gvatemali. I ono što je najfascinantnije, ova mlada cura putuje biciklom! Njezina priča ima i drugu stranu, onu humanitarnu. Snježana želi pomoći Udruzi Šapica iz Zaprešića, ali i proširiti svijest o potrebama kućnih ljubimaca i pokazati kako upravo oni obogaćuju čovjekov život.
Kako je započela cijela avantura, kako je putovati sa psom i kakvi su planovi za dalje, u intervjuu za portal Žena.hr otkrila je Snježana Frketić. Na vama je da se udobno smjestite i pročitate ovu zanimljivu i dirljivu priču...
Recite nam ukratko nešto o sebi i svom partneru na putovanju. Kako je započela Vaša avantura? Odakle ideja za ovakvo putovanje?
Prije ovog putovanja imala sam poprilično "normalan" život. Nakon završenog studija kriminalistike zaposlila sam se u kartičarskoj kući – dobar, uredski posao, solidna plaća – mnogi bi bili sretni na mom mjestu. Ali nakon dvije i pol godine rada, nešto je nedostajalo. Taj posao mi nije pružao dovoljno intelektualnog izazova, sve više me gušio, a neke zadovoljavajuće promjene po tom pitanju nisu bile na vidiku. Odlučila sam napraviti korjenitu promjenu, napustiti posao, uzeti najosnovnije stvari i krenuti na put.
U to vrijeme sam ugošćivala puno Couchsurfera i Warmshowera, i njihove priče su me fascinirale i inspirirale. I ja sam htjela putovati, slobodno i bez vremenskog ograničenja. Ključni trenutak je bio kad sam ugostila 18-godišnjaka iz Belgije koji je sam krenuo na put biciklom do Australije. Sjećam se da sam pomislila – a što ja čekam? I tako sam krenula, uzevši sa sobom svog Onnija, koji je u to vrijeme već bio dio mog života i niti u jednom trenutku nije postojala opcija da ga ostavim doma. Trebalo je samo naći najbolji način kako da sve uskladim. Nakon vaganja više opcija, put na biciklu, s Onnijem u prikolici, ispao je kao najbolji, i zahvaljujući Bicikl.biz trgovini iz Zagreba najjeftiniji način.
Budući da sam od malena sanjala kako ću jednog dana spasiti sve pse sa ulice, odlučila sam svoje putovanje iskoristi i za pomoć Udruzi Šapica iz Zaprešića. Svake godine za vrijeme godišnjih odmora velik broj pasa završi na ulici. Do jučer najbolji prijatelj najednom je teret i prepreka dvotjednom odmoru na moru. Tako je nastao projekt "Sreća oko svijeta" koji želi potaknuti na odgovornost koju preuzimamo nabavkom ljubimca, proširiti svijest o njihovim potrebama i dokazati da nam naši ljubimci ni u jednom trenutku života nisu teret, već ga dodatno obogaćuju.
Što očekujete od putovanja?
Očekujem da ću upoznati puno ljudi, vidjeti drugačiju kulturu i načine života. Steći prijateljstva, steći životno iskustvo, biti otvorenijeg uma, bolje prepoznati ljudske potrebe i biti spremnija pomoći potpunim strancima. Također, nadam se da će moj primjer potaknuti i druge da putuju, da se odvaže na ostvarivanje svojih snova, ma koji god oni bili i koliko se god činili neostvarivi. Granice i strahovi ipak postoje samo u našim glavama. I konačno, ali ne i najmanje važno, nadam se da ću uspjeti pomoći Šapici s konkretnom financijskom pomoći.
Gdje ste sve do sada bili?
Krenula sam u lipnju 2012. iz Samobora, neposredno prije starta međunarodne biciklističke utrke. Prvih 5 mjeseci provela sam biciklirajući po Zapadnoj i Centralnoj Europi. Probiciklirala sam 10 zemalja (Slovenija, Italija, Francuska, Belgija, Nizozemska, Njemačka, Češka, Austrija, Slovačka, Mađarska) i 6000km, a nakon toga sam preletjela ocean do Meksika, i nastavila svoj put južno. Trenutno sam u Gvatemali.
Gostoljubivost ljudi je nevjerojatna. Pogotovo ovdje u Latinskoj Americi. Puno puta bih stala kraj nekog ranča i tražila za dopuštenje da kampiram na njihovoj livadi, a oni bi nas pozvali u kuću, nahranili nas i prepustili nam vlastite krevete!
Osobno mi nije teško ovako putovati. Štoviše, uživam u slobodi koju mi daje bicikl. Mogu ići gdje hoću i kad hoću, ne ovisim o nikome. Poneki fizički napori su zanemarivi.
Kako Onni reagira na putovanje?
Onni posebno uživa, vozi se kao kralj i trči u prirodi. Kad god imam priliku, ostavim bicikl, i odem u planine ili na vulkan, a za njega je to poseban gušt.
Izdvojite za naše čitateljice par najdojmljivijih trenutaka s vašeg putovanja - pozitivnih i negativnih.
Ah, tko još pamti negativne stvari, te se brzo zaboravljaju. Pozitivnih i smiješnih ima jako puno. Jedno jutro, nakon što smo se pozdravili s obitelji kod koje smo prespavali tu noć, prilikom izlaženja sa ranča, dva konja su nam pobjegla na cestu. Trisha, prijateljica koja putuje sa mnom od Cancuna, je ostala čuvati bicikle i pse, dok sam se ja bacila u bjesomučni trk za konjima. Kako su bili poprilično nenaviknuti na cestu, trčali su posvuda, izazivajući prometni kaos. Najgore od svega, bila je magla i smanjena vidljivost i pukom srećom nitko nije nastradao. Već u startu sam shvatila da su mi šanse da ih uhvatim male, bježali su preda mnom, nisam ih mogla zaobići. Onda sam srela dvojicu mladića, jedan na konju i jedan na biciklu, i mješavinom španjolskog jezika i gestikulacijom ih zamolila za pomoć. Uspjeli smo vratiti konje na ranč, a zbog magle, i kuće koja je bila udaljena od ceste, vlasnici nisu ništa vidjeli. Bilo je to vraško buđenje u 6h ujutro.
Kako se financirate? Kako vam se može pomoći? Je li putovanje skupo?
Troškove pokrivam prodajom na svom web shopu freewebstore.org/happiness-around-the-world. Mogu se kupiti Happy milje za 1€ ili promo majice s cool natpisima za 100kn (trenutno su na 20% popusta) ili meni jako drage razglednice od kojih dio prihoda dajem za pomoć Udruzi Šapica. Više info na www.happiness-around-the-world.com.
Financijskog sponzora nemam, iako bih ga voljela imati. Tada bih sav prihod od prodaje preko web shopa mogla davati Šapici. Nadam se da će netko prepoznati ljepotu i važnost ovog projekta i doprinijeti njegovoj lakšoj provedbi. Na putu sam već 8 mjeseci, i biti ću još sigurno 3 godine. A za 3 godine mi je u prosjeku potrebno 30000kn, to jest 27kn dnevno. To i nije tako strašno, zar ne?
Koliko opreme nosite sa sobom?
Onni, prikolica, bicikl, stvari i ja zajedno težimo cca 150kg! Iako nosim samo najosnovnije, ipak, malo pomalo nakupilo se dosta toga – oprema za kampiranje, odjeća, oprema za kuhanje, higijenske potrepštine, hrana za Onnija i mene.. Sasvim je jasno zašto se uvijek trudim držati ravnica.
Kako se snalazite s hranom, a kako s noćenjem i higijenom?
Spavam većinom u šatoru. Ponekad u jeftinom hostelu. U većim gradovima koristim Couchsurfing. Jedem jeftinu hranu s ulice ili supermarketa, a kupam se u rijeci ili na kiši.
Je li vam ovo prvo takvo putovanje? Kako ste nakupljali kondiciju za put?
Ovo mi je definitivno prvo veliko putovanje. Prije toga sam većinom putovala po Europi, u vidu kraćih putovanja od tjedan-dva i jednomjesečni put u USA. Prije puta nisam imala nikakve posebne pripreme. Moj način života me je oduvijek, barem mi se sad tako čini, postepeno pripremao na ovo. Redovita planinarenja, trčanja, ranije biciklističke ture po Hrvatskoj, kampiranja, pustolovne utrke dovele su me u psihičku i fizičku spremnost za izazov koji me čeka.
Koliko u prosjeku kilometara prijeđete na dan?
Ovisno o terenu i o tome da li je Onni u prikolici ili trči. Ako ga vozim i ako smo na ravnom, možemo prijeći i do 150km dnevno. Ukoliko je van prikolice i trči, ne prijeđemo više od 60-ak kilometara. No, prosjek bi ipak bio 90km dnevno.
Gdje ste sada?
Trenutno sam u Gvatemali. Budući da sam prvi puta u ovom dijelu svijeta, putujem polako i detaljno, dobro upijajući kulturu i prirodne ljepote. A upravo sam i u procesu traženja posla, zbog već navedenog nedostatka sponzora i financijske potpore.
Od kad sam došla u Centralnu Ameriku, fali mi čokolada. Nema čokolade ni za lijek, a Nutella je užasno skupa. Naravno, nekada bih voljela biti uz svoje roditelje, pogotovo sada kada je djed u bolnici, a ja ne mogu pružiti potporu ni njemu ni roditeljima. Ponekad vidim Facebook statuse prijatelja kako idu na Sljeme, i poželim da sam tamo, da opet mogu otrčati do Medvedgrada i natrag kad se probudim. Ali onda pogledam oko sebe, duboko udahnem, upijem sve što me okružuje, i znam da sam upravo tamo gdje želim biti.
Kakav vam je plan za ostatak puta?
Generalni plan je polako ići južno, sve do Argentine. Trenutno čekamo da Trishin pas ozdravi, a nakon toga ili ostajemo raditi u Gvatemali ili idemo tražiti posao u El Salvador.
Pogledajte galeriju slika koja će vam predočiti ova putovanja:
