Max vam pomaže u vašim ljubavnim problemima i svaki tjedan odgovara na nekoliko vaših pitanja postavljenih u savjetovalištu s napomenom "Za Maxa" ili direktno na mail adresu max@zena.hr .
Max je iskusni novinar, poduzetnik, otac i bivši suprug, a vama će, drage naše žene i djevojke, biti najbolji prijatelj, savjetnik i psiholog. Anonimno zatražite savjete o sexu i vezama i saznajte više o tome iz muške perspektive. Dobro je imati muškarca na raspolaganju koji je uvijek na vašoj strani!
Žene koje mrze muškarce
Dragi, ovako: imam jedan čudan problem s glavom. Prvo da spomenem da sam u vezi ovog već potražila pomoć, savjete psihologa, terapeuta i mnogih drugih adekvatnih ljudi. Međutim, apsolutno nitko nije mogao naći pravi razlog, a što je najgore većina ih je popadala sa stolca od smijeha i čuđenja. Možda je malo smješno, ali nakon nekog vremena postaje čudno. Riječ je o problemu iskorištavanja muškaraca. Znam da je jako puno žena sklona takvom tipu dominacije ili nesigurnosti prema muškom rodu, ali kad god se nekome obratim osjećam se pomalo poremećeno i nenormalno. Naime, vrlo sam bezosjećajna prema bilo kojem partneru koji želi nešto dublje samnom ili čak prema općenito muškarcima, neovisno koliko džentlmenski bili nastrojeni prema ženama. Inače jako vješto odvajam emocije od običnog razmjenjivanja tekućeg agregatnog stanja među nogama, stoga uvijek inzistiram da sve ostane na tome. U većini slučajeva, ne mogu biti ni u prijateljskim odnosima sa osobom s kojom sam trenutno.
Najsretnija sam kad me nitko ništa ne pita, zadovolji moje potrebe i više mi se uopće ne javlja. Da se razumijemo, nisam mijenjala puno partnera jer sam gotovo uvijek zbog spomenutog u manjku seksualnih aktivnosti. Samo imam strategiju da odnos s povlasticama potraje s određenom osobom sve dok meni ili njemu ne dosadi. Ne biste vjerovali, ali jako puno muškaraca su preosjećajni ili prezatupljeni pa im nije jasno što u tom slučaju više nisu oni ti koji utažuju svoje potrebe, već ja (pa se toga i boje). Jako se znam razjariti kad muškarac pokušava nešto više, iako otpočetka govorim jasno i glasno kako se to neće dogoditi. Osjećam gađenje prema samom ljubavnom odnosu, prema muškoj psihi kao takvoj (ne općenito u normalnim odnosima, već samo funkcioniranje u vezi), odbojno mi je bilo kakvo zbližavanje s muškarcem na emotivnoj razini do te mjere da mi dođe da ga čak i udarim. Jako sam žalosna i zbunjena jer mi se ovakav pristup s godinama povećava i ne želim jednoga dana završiti sa krdom mačaka i raspelima po zidu. Priznajem, usamljena sam i znam da sam za to sama kriva. Svejedno, ne znam kako se rješiti te odbojnosti jer je nemoguće imati stalan odnos s partnerom samo zbog intimnosti (na koju gledam isključivo kao oslobađanje stresa i viziju prisnosti, kako me manjak iste ne bi ometao u životu); odbojno mi je apsolutno sve i ne mogu si pomoći. U par navrata, usred neuspješnog pokušaja vezivanja, čak sam se uhvatila kako buljim u žene te nagovaram partnera da promatra ljude sa mnom, koliko mi je bilo dosadno i odbojno.
Stoga, moja muka je....koji je bog sa mnom? Nemam više nijednog muškog prijatelja, a ako i pričam sa nekim, čim on spomene neku "trebu" ili nešto vezano za seks (da bi iskazao dominaciju), okrenem se i odem. Je li problem u mojem pogledu na mušku psihu pa pokušavam izbjeći svaki oblik autoriteta? Stvarno mi je ovo neugodno uopće i pitati, ali zaista se više s prirodom ne mogu boriti, a ni s osjećajima.
Sociopatno hladna
Rekla si mi "Dragi"! Odmah sam se sav raznježio... dok nisam nastavio čitati dalje. Već sam se pripremio na upućivanje savjeta da ostaviš dečka/zaručnika/muža i pobjegneš sa mnom u život prepun ljubavi i sreće, a kad ono...
Bože, kako smo mi muškarci laki! Dovoljno je da se žene ponašaju prema nama onako kako smo mi navikli prema njima, bace koji sitni kompliment i igranjem na naš ego zavrte nas oko malog prsta. Odmah prestanemo analizirati drugu osobu, zbog čega previdimo prirodu "zle vještice", a sve kako bi dobili "onu stvar" i 5-120 min užitka (kako tko, je l'?).
Ovo je jedno od dosad najzanimljivijih pitanja i žao mi je što ću baš sad najmanje moći učiniti, jer se ovakvi problemi rješavaju isključivo u formi dijaloga. To nam, ovako, nije moguće. Ti zapravo uopće ne iskorištavaš muškarce, to je pogrešna postavka. Imaš problem sa sobom, ali ne taj koji misliš. Nemaš teškoća s njima, već sa stavom i pogledom na muškarce. Seksualnost i emocije moraju biti povezane, a u osjećajima si blokirana. Prema "njima" imaš već unaprijed postavljen stav, odnosno predrasude iz kojih proizlaze tvoje reakcije. Ono što je duboko potisnuto upravlja ljudima, a nesposobnost izbacivanja blokada na površinu završava mučenjem sebe, a često i okoline. Nekad je u pitanju duboko potisnut strah, zbog kojih grubošću, hladnoćom i okrutnošću odbacujemo sve one koji očekuju emocionalno otvaranje. U drugom slučaju može u pitanju biti kažnjavanje, zbog potrebe "prebacivanja" posljedica svojeg stanja i na druge. Ne bilo koje druge, nego one u čijem se prisustvu problem manifestira. Tvoj momentalni odlazak na spomen zbližavanja govori o tvojoj nesposobnosti, ne njihovoj. Ovdje je riječ o bijegu, ti ne znaš kako odgovoriti na nečije pokazivanje emocija.
Naravno, treba ustanoviti zašto na to "raspekmežavanje" gledaš kao na nešto bezveze, gadljivo i besmisleno. Naime, ti nisi ravnodušna na takve ponude, ne ostavljaju te hladnom. Imaš reakciju, a ona je u stvari veoma emocionalna. Osjećaj odvratnosti, želja za agresijom i potreba za nanošenjem boli govore o snažnom odgovoru tvog unutarnjeg bića (prave tebe). Postoji više mogućnosti zbog čega dolazi do toga.
Svoju potrebu za bliskim kontaktom zadovoljavaš samo na fizičkom nivou. On također predstavlja oblik bliskosti, ali ni izbliza ne dolazi do onakvog spajanja kao kad je riječ o emocionalno-duhovnoj povezanosti dvoje ljudi. Štos je u tome što bi do seksualnog odnosa trebalo doći tek nakon utvrđivanja kompatibilnosti, a ne, kako je to danas već potpuno uobičajeno, prije. Zato mnogi govore o zadovoljavanju "prirodnih potreba", kao da je riječ o hrani ili pražnjenju mjehura. Zamisli, teoretski, da je nemoguće s nekim otići u krevet bez emocionalnog povezivanja. Tada o seksu ne bi uopće razmišljala, niti bi to bila tema. Muškarce bi gledala na posve drugi način, interes bi ti pobuđivao njihov karakter, osobnost. S druge strane, kao što i sama znaš, postoje potpuno obrnute situacije. Nekima je "izmjena tjelesnih tekućina" gadljiva i besmislena te su sposobni samo za vrstu bliskosti koja je tebi pravi misterij. Tjelesnim kontaktom zadržavaš privid "normalnosti", ali tome polako dolazi kraj.
Prvi pozitivan korak si napravila. Svjesna si kako problem postoji, a potražila si i osobe za razgovor. Nažalost, jako je malo psihijatara, terapeuta i psihologa koji imaju dublje znanje, ono izvan materijalističkog shvaćanja života i biologije. Stoga i ne čudi podatak o najmanje riješenih problema upravo u ovoj grani medicine. Zamisli da su ljudi zaista bespolna bića koja u pojavni, materijalni svijet dolaze s određenim tjelesnim atributima, potrebnim tek za nastavak vrste. Jer, to je istina. Ne gledaj osobe kroz spol. Na taj ćeš način shvatiti da se ne ponašaš tako prema muškarcima, već prema drugim bićima. Pljuvanjem na topljenje u emocijama zapravo prikazuješ svoj "defekt", ali - to ne znači da je problem nerješiv.
Zapitaš li se koliko uopće voliš sebe, koliko se prihvaćaš? Jesi li u stanju na sebe gledati očima drugih ljudi - što bi mislila o sebi da si neki muškarac? Bi li ta žena bila privlačna, netko koga bi poželjela za ozbiljnu vezu? Da, moguće je i da si intelektualno ili materijalno superiorna muškarcima na koje nailaziš pa te nijedan nije uspio otvoriti. Ipak, mislim kako u svojoj glavi nisi u stanju ni zamisliti osobu koju bi mogla poželjeti, a to nas opet vraća na tebe. Moguće je, stoga, da si nedostatak ljubavi prema sebi pretvorila u kažnjavanje drugih, koji te žele. Koliko god mislila da ti trošiš muškarca, istina je i da njemu daješ da te potroši na onom najosnovnijem, najnižem nivou. Nakon toga - daj, gubi se. Zašto? Upravo zato što podsvjesno znaš kako takvu osobu i ne treba cijeniti, jer je on "onaj" tip kojem je to dovoljno. Ode li, bila si u pravu. Pokaže li, pak, da nije takav, slijedi osvetnička grubost kojom prikrivaš pogrešnu procjenu i svoju blokiranost. Bježi, da se ne vidi moja nesposobnost! Tako kako se ponašaš prema njima, zapravo se odnosiš prema sebi. Jer, sve osobe oko nas su ogledalo nas samih. Sve govori o osobi koja nema povjerenja u druge, koja se boji i moguće boli, a do nje bi uvijek moglo doći.
Postoji sva sila pitanja koja bih ti postavio, trebam gomilu podataka o tebi. Realno, to se može riješiti jedino razgovorom ("terapijom"). Sve što ti ovdje ukratko mogu reći je površno i tek sitno nabacano, a od toga ćeš najvjerojatnije dobiti samo krivu sliku. Ne znam ni tvoje godine, ništa o djetinjstvu, razvoju, roditeljima, okolini. Sada ti samo mogu reći kako trebaš raditi na razvijanju suosjećanja. Empatiju možeš usmjeravati kroz neki oblik humanitarnog rada. Zbog čega ne bi izdvojila određeno vrijeme svaki tjedan i pomagala onima kojima je teško? Nema seksa, obvezivanja, ali sam siguran da bi počela razmišljati o pravim problemima koji muče ljude. Osjetila bi u sebi kako činiš nešto korisno; na taj ćeš način početi pravilno izgrađivati karakter. To je samo jedna od mogućnosti. Također, počni se družiti s interesantnim muškarcima bez odlaženja u krevet; dozvoli upoznavanje. Dopusti sebi razvijanje emocija prije tjelesnog kontakta - s njim samo sve upropastiš. Odbaci lijepljenje tabu-etiketa na bilo koju temu. Kad s nekim odeš u krevet, znam da želiš situaciju u kojoj se podrazumijeva kako mu ništa nisi dužna. No, ljudi koji iskorištavaju druge znaju točno što žele, a ti nisi ta. Budeš li i dalje radila sve isto, naravno kako do promjene neće doći. Što ne znači da moraš sliniti gledajući one stupidne romantične komedije.
Ljubavnica ili slobodna
Dragi Max: bojim se da je moja priča samo tipična priča početka jedne besmislene afere. Pokušavam se uvjeriti da to nije tako, međutim sve ukazuje upravo na to. Moj oženjeni kolega i ja počeli smo s flertom prije pola godine; iznenada i nakon puno godina poznanstva, nešto je među nama zaiskrilo. Počelo je s pogledima i osmijesima svako jutro po dolasku na posao, nenadano je nastala ona neka „kemija“ i taj kratki jutarnji susret vrlo brzo mi je postao najzanimljiviji dio dana (a i njemu). Nije mu trebalo dugo da me tijekom radnog vremena počne zvati telefonom jednom ili dvaput i da mi da do znanja da mu se sviđam. Kratko bi popričali, napetost je rasla, htio je da odemo na kavu. Znala sam da je oženjen (nema djecu), no nekako sam se nadala da se možda u međuvremenu razveo i da je zapravo slobodan. No, priznao je da je ipak u braku, ali da se on i žena ne vole i da spavaju odvojeno. Nisam mogla pristati na takvu vezu, no on je bio uporan, a meni usamljenoj, naravno, godila je pažnja. Svjesna sam cijelo vrijeme da sam, kao i većina žena, sklona "pasti" na pažnju i lijepe riječi, pa sam mu htjela vjerovati da je njegov brak zaista formalnost.
Borila sam se između jake privlačnosti koju smo osjećali i moralne obveze da ne diram u tuđi brak. Ipak, dogodilo se dva puta; našli smo se i ja sam pokleknula. Naravno, i nakon prvog i nakon drugog puta imala sam grižnju savjesti i rekla kako više neću. Meni je 40, njemu 53. Ni s jednim muškarcem do sad nisam doživjela takvu strast. Prošlo je već više mjeseci da se susrećemo na poslu, popričamo, tu i tamo popijemo kavu, ali ničeg intimnog nema. Dala sam mu do znanja kako sam čvrsta u svojoj odluci. On je dao naslutiti (ne baš tim riječima, nego između redova) kako bi riješio svoju "situaciju" kad bi znao da bi ovo među nama išlo. Znači, ne bi ostavljao ženu radi nečega što nije sigurno? Što je uopće sigurno? Govori mi kako se nikad nije osjećao ovako, izjavljuje da me "voli", no - kako sam teška za prihvaćanje takvih izjava, uzimam to s rezervom. Njegova priča o odvojenim sobama i formalnom braku (nisu se do sad rastali navodno radi zajedničkog stana) zvuči mi kao toliko puta pročitane priče o ljubavnim trokutima. Zaista ne želim biti ljubavnica, sve i da je posljednji muškarac na svijetu. Ako se misli razvesti, želim da to bude zbog toga što se njih dvoje više ne vole, a ne radi mene. Znam da moja usamljenost nije opravdanje za seks i da sam trebala postupiti zrelije. No, zanima me – iz muškog kuta – je li to zaista tipična priča muškarca koji traži mlađu ljubavnicu? Ima li tu imalo prostora za mogućnost da je cijelo vrijeme iskren prema meni? Naravno, ne očekujem proročanstvo iz staklene kugle, nego samo muško viđenje.
Kolegica
Danas sam svima "Dragi", baš lijepo... :) Tipična priča jest, ali samo u onom smislu što osobno pod tim smatram. Naime, moje se mišljenje razlikuje od većinskog. Ima više "tipičnih" priča. Da, postoje oni koji samo farbaju mlađe komade o neslaganju sa ženom, brigom o djeci dok ona ne odrastu, skorom razvodu i sl. No, to se ipak dešava kad su ljudi nešto mlađi, a želja im je iskoristiti prilike sa strane, dok još mogu.
S druge strane, postoje i oni koji zaista ispričaju kako stvari stoje. Zašto bi to bilo čudno? Pa, koliko samo razvoda ima, loših brakova, podnošenja groznih situacija zbog djeca, nemogućnosti rješavanja stambenog pitanja...? Naravno, ima i onih u "otvorenim" brakovima te još bezbroj raznih drugih kombinacija. Ove prve dvije su ipak najčešće, a tu pripada i tvoja priča.
Kao prvo, moramo se okaniti moraliziranja jeste li uopće postupili kako treba, jer bi inače svaki odgovor na ovakva pitanja bio vrlo kratak. Dakle, on nema djece, što nije nebitno za priču. Detalj o stanu djeluje sasvim logično, kao i onaj o odvojenim krevetima. Najvažnije je to što on ipak ima 53 godine, nije više tako mlad. Očito nije uspio ostvariti brak kakav je htio, a sad je prisutan netko s kime bi možda mogao proživjeti ostatak života - u skladu, ljubavi i sreći, kako to već ide...
Izvadimo li tebe iz kombinacije - zbog čega bi mu se žurilo u razvod? Nema nikakav neposredan motiv, ostao je nekakav privid zajednice, koliko god nitko s tim nije sretan. Zatim si se ti pojavila, probudila se nada kako bi, iz drugog pokušaja, ipak mogao naći nekoga tko mu odgovara. Ti razmišljaš pravilno: ne želiš biti razlogom nečijeg razvoda, ne treba ti ta odgovornost na leđima. On to tumači drugačije: nisi sigurna je li to ono pravo, ne znaš što će biti, a njega muči ta neizvjesnost, naročito u ovim godinama. Istina je, ne želiš ništa obećavati i slušati kako je on, pođe li nešto po zlu, zbog tebe otišao od kuće. Bojiš se i mogućnosti iskorištavanja; on se možda nikad ne misli razvesti. To je "kvaka 22". Kompatibilnost možete ustanoviti jedino nastavkom tajne veze, a tebi je to ipak previše, u moralnom smislu.
Osobno, djeluje mi kako ti govori istinu, a i strah od neizvjesnosti je razumljiv. No, točno je i da nema garancija. Meni se čini kako njemu ne bi ni odgovarala veza u kojoj bi svatko živio u svom prostoru (vjerojatno bi morao iznajmiti stan). Drugim riječima, pita se bi li prihvatila zajednički život (kod tebe?). Uostalom, stavi se u njegov položaj i reci sa sigurnošću da ne bi razmišljala na sličan način. I pokretanje razvoda, rješavanje problema sa stanom zahtijevaju vremena, bi li to kod tebe nešto promijenilo?
Uostalom, ako i sama kažeš da nema garancija - zašto to ne primijeniš kod sebe? Zašto ne pokažeš povjerenje, dopustiš da se odnos razvija i tako oboje ustanovite koliko si odgovarate? Možeš odrediti neki rok, nakon kojeg bi on trebao pokazati misli li sve što je rekao. On je ipak u kompliciranijoj situaciji; ti si slobodna i nemaš dodatnog tereta, stoga je logično da očekuje više razumijevanja. Ne možeš ni pobjeći od činjenice kako ćeš biti neposredan povod za njegov eventualni razvod; pravi razlog ipak leži negdje drugdje. Izbor ti je jasan: ako ti se on čini kao osoba koja je vrijedna pokušaja - daj mu šansu. No, ako si nepokolobljiva u postavljanju svojih kriterija, sva je prilika kako ćeš sebi nekoga morati naći među potpuno slobodnim muškarcima.
Max