Kaže izreka da je žena kao vino, što je zrelija to je bolja. No, pustimo narodne izreke, koje su to najbolje godine? Pitate li sto ljudi dobit ćete isto toliko različitih odgovora. Kad sam imala 17, to su mi izgledale kao ludo savršene godine (dobro osim kad mi je prije „najvažnijeg izlaska u životu“ uskrsnuo prištić na nosu). Početak faksa, sve novi izazovi, nova prijateljstva, znanja, putovanja. Tada sam mislila da mi bolje ne može biti. Onda je krenuo „ozbiljan rad“ kojeg niti dan danas tako ne doživljavam. Mislim da je veliki privilegij rad doživljavati kao igru i veseliti se onome što radiš, jesu li možda to najbolje godine? Tada mi je tako izgledalo, zaradila sam prvi novac, kupila neke stvari koje sam jako željela, pa nove ljubavi, pa nešto što nam se u toj dobi čini kao zrelost, mudrost, ma možda su ipak to bile moje najbolje godine?
Ili su to ove današnje, kad se veselim svakom trenutku, otkrivam nove svjetove, iskrenu radost prijateljstva, uspjehe? Zrelost donosi mudrost i mogu vam reći da mi se to baš sviđa. Neki dan sam baš razmišljala kako zapravo svako doba donosi nešto lijepo i kako je svaka dob ona najbolja za nas i važna u našem sazrijevanju. Zašto? Zato što nam je nezaobilazna dok odrastamo, jer kako bi to bilo kad bismo se rodili mudri i kada bi nam sve bilo jasno? Danas kad pogledam u prošlost često se nasmijem od srca, dečki koji su mi nekad bili „vau“ i jako interesantni danas mi sigurno ne bi privukli pažnju. Tada su bili veliki šarmeri, duhoviti i zgodni, što je bilo ključno za „zaljubljivanje“. Privući takvog dečka bilo je i više nego privlačno, kao prvo kao dokaz samoj sebi da ja to mogu, a kao drugo laskali su mi komentari frendica: "kak je zgodan".
Što smo zreliji tražimo i zanimljive su nam osobe koje će nam zaokupiti misli, uz koje ćemo moći rasti, razvijati se, učiti o novim stvarima, provoditi divne trenutke. Jer kad smo se realizirali i ostvarili neke ambicije doista nas privlače ljudi iskrenog osmijeha, koji će biti uz nas i u lijepim, no i u teškim trenucima, s kojima će nam biti lijepo – to se odnosi i na prijatelje i partnere.
Ono što mi je posebno privlačno u srednjim i za mene trenutno najboljim godinama je bistrina uma. Znam točno što želim, što me veseli, s kakvim se ljudima želim družiti, no isto tako znam i biti zahvalna za mnogo toga i reći hvala, no i oprosti. Nemam potrebu dokazivati se niti nadmudrivati s muškarcima (a to mi je nekad bio poseban gušt). Uživam u društvu same sebe, otkrivam puno toga o samoj sebi i odlučujem biti sretna. Pročitala sam mnoge knjige koje su mi bile prava inspiracija, upoznala različite kulture i otkrila da ne postoji univerzalna istina, već da zapravo svi mi imamo svoje vlastite istine i potpuno na to pravo.
Moje tijelo nije „isklesano“ kao što je bilo prije, dioptrija mi u zadnje vrijeme plahuta, na kožu trebam nanositi dva puta masnije kreme jer je ovisnik o vlazi, nakon neprospavane noći treba mi barem dva dana da budem opet ona „stara“. Još uvijek imam hrpe energije, na opće čuđenje svojih vršnjaka, no ne mogu si lagati, godine donose svoje. Pišem dnevnik zahvalnosti u kojem otkrivam koliko sam zapravo bogata jer mogu uživati u malim stvarima koje ranije nisam niti primjećivala. Jako volim plesati i plivati, pomažem ljudima s manje sreće što me beskrajno veseli. Ne zanima me što drugi misle o meni, hoću li šetati po svom stanu u donjem rublju ili odjevena kao astronaut, živim u trenutku.
Postala sam totalna partijanerica, niti jedan dobar film ne može mi promaknuti u kinu, kao niti dobra predstava i dok se moji vršnjaci boje starenja, jer dobit će nove bore mene baš briga. Znam da je vježbanje bitno i vježbam iako mi se često ne da, ali to je ulog u budućnost. Imam li bore? O da, na fotkama čak i vidim svako toliko neke nove posred face za koje nisam niti znala da postoje :) No, ne mogu reći da me to izbezumljuje.
Zapravo kad bolje razmislim, ponosna sam na sebe i svoje godine, a iznad svega na činjenicu da sam naučila voljeti sebe – jer ljubav prema sebi jedno je od najvećih blaga koje vam omogućuje da ljubav nesebično i dijelite.
Vaša Ema