. Tu su i razne vijesti o politici koja je nepravedna i sramotna prema svojim građanima te o kriminalu čiji razmjeri nas ostavljaju s osjećajima bijesa i agresivnosti.
Ukratko, svijet koji nas okružuje i događanja u našoj bližoj i daljoj okolini uništavaju naš unutarnji mir. Negativne osjećaje skladištimo duboko u sebi i nastavljamo s vlastitim svakodnevnim bitkama koje nas ponekad potuku do koljena.
Ako se tragedija dogodi našim bližnjima ili blizu našeg doma, dodatno nas uzdrma i zgazi osjećaj sigurnosti (koji često uzimamo zdravo za gotovo).
I dok gutamo jednu lošu vijest za drugom, djeca nas promatraju, upijaju naša raspoloženja i emocije te se pitaju što sve to znači. Često će postavljati i pitanja te preuzeti na sebe osjećaj straha. Kako zaštititi djecu od naših vlastitih boli i patnji?
Prvo što se trebamo zapitati je koje informacije trebamo maloj djeci zatajiti? Kako to uopće odvagnuti i kako prepričati djeci što se događa oko nas? Naime, okrutni svijet u kojem živimo i nehumanost na svakom koraku te prikaz stvarnosti kakva ona doista jest, idu mnogo dalje od "vuk je pojeo Crvenkapicu" ili "Ivica i Marica su bacili baku u peć".
Kako bi se djeca zdravo razvijala, ona moraju imati snažan osjećaj stabilnosti i sigurnosti. Njihov relativni osjećaj povjerenja u svijet koji ih okružuje temelj je na kojem će graditi kasnija iskustva i upravo zato je važno kako ćemo im taj svijet opisati i dočarati. On je itekako kompliciran, ali i više od toga - ponekad je opasan, prijeteći, kaotičan i okrutan.
Spoznaju da djeca nemaju mentalnih sposobnosti razumjeti prirodu života, znanost je otkrila tek prije dva desetljeća. Klinci nemaju sofisticirane mehanizme "probavljanja" uznemirujućih informacija kao odrasli i to treba imati na umu kada ih izlažemo vijestima o katastrofama, ratovima, opasnostima i stradanjima.
Ono što definitivno treba izbjegavati, a mnogim osviještenim i informiranim osobama često je teško, je vikanje i potreba da se nešto viđeno odmah glasno i strastveno prokomentira, popraćeno uzbuđenjem i uznemirenošću. Kada nas djeca vide u takvim srditim, napetim i bijesnim izdanjima, ona neće razumjeti što se događa i zašto su mama ili tata ljuti te bi to u njih moglo usaditi osjećaje straha i nesigurnosti koje će s vremenom negdje ispoljiti.
Ako odlučite s djecom razgovarati o nesrećama i bolnim događajima u bližoj ili daljoj okolini ne izlažite ih brutalnim prizorima koje ne mogu sama emocionalno proraditi i pripazite da rječnik bude prilagođen njihovoj dobi te lišen opisa detalja. Isto tako, pazite da ne narušite djetetovo bazično i dragocjeno povjerenje u okolinu i sam život koji djeca obično uzimaju zdravo za gotovo. To je i pitanje poštovanja. Nije fer djecu izložiti našim vlastitim strahovima i gnjevu. S vlastitom se boli i razočaranjima trebamo sami suočiti kako bismo zaliječili tjeskobu. Na taj način vraćamo energiju koja je bila zarobljena u strahu, gnjevu i tuzi te je možemo usmjeriti na to da djecu odgajamo u duhu tolerancije, ljubavi i suosjećanja.
Naš svijet više nego ikad treba ljude koji su sposobni stvarati kulturu baziranu upravo na suosjećanju, ljubavi i toleranciji. Zašto to ne bi bile generacije koje dolaze i zašto ih tome ne bismo naučili upravo mi.
Bit će još mnogo prilika u budućnosti da djeca iskuse "stvarni života" ali će se to dogoditi kada ona budu spremnija i na mnogo prirodniji način no što bi to bilo prerano izlaganje uznemirujućim činjenicama. Naša uloga kao roditelja, rodbine, prijatelja i učitelja je da djecu štitimo dovoljno dugo kako bi stigla razviti zdravu vjeru u okolinu i svijet u kojem žive. Njihovo je ljudsko pravo da dobiju mogućnost izgraditi samopouzdanje i vjeru u sebe i ljude prije no što ih počnu nagrizati negativne vijesti s kojima će se trebati jednog dana snositi kao što se snosimo i mi danas. Ako im damo priliku da se osnaže, tko zna, možda ćemo ih jednog dana gledati upravo kao borce za bolji i pozitivniji svijet.