Iako ima samo četiri mjeseca, već je pokazao neizmjernu snagu i hrabrost te volju za životom. U tome mu pomaže ljubav i vjera njegove obitelji. Njegova mama poslala nam je ovo pismo kojim nas je još jednom podsjetila da ništa u životu nije toliko važno kao zdravlje. Ništa u životu nije toliko važno kao zdravlje djeteta.
Pismo mame Lorene donosimo u cijelosti:
Koliko smo puta čuli rečenicu "Samo neka je živo i zdravo"? A da ne spominjem rečenicu "Ima sve prste na rukama i na nogama". A... Ima li i pola srca?
Kada sam ostala trudna, po drugi put mojoj sreći nije bilo kraja. Curica, dečko - nije mi bilo bitno. Bez obzira na spol to je moj bebač, moj pikaboo. Sve kontrole i pregledi u trudnoći su bili uredni. Uredan je bio i sam porođaj koji nije dugo trajao, a moj sinček je ocijenjen Apgarom 10/10.
Ta tri dana u rodilištu bila sam na sedmom nebu. Moj pikaboo i ja... Mazili smo se i pazili, zajedno smo spavali. Na sam dan odlaska doma dobila sam ga ujutro kako bih ga nahranila. Kao i uvijek, nakon hranjenja je zaspao. Tada su ga uzeli i trebali su mi ga, po zadnji puta prije odlaska doma, donijeti na hranjenje, ali maleckog nije bilo... Stajala sam na hodniku i iščekivala sestre da vidim donose li mi ga. Ali nisam ga dočekala...
Nakon dva sata strepnje u moju sobu je ušla pedijatrica i pozvala me na hodnik. Sve što sam zapamtila iz njezinog govora jest to da moj sinček ima složenu srčanu manu koja nije rješiva u brzom vremenskom periodu te da ide na Rebro pod hitno. Šok, šok, šok...
Grcajući od bola nazvala sam supruga koji se upravo spremao da uzme stvari za malog i za mene. Nažalost, uzeo je stvari samo za mene i ubrzo je došao da me odvede doma. Doma gdje je moja svekrva napravila ručak po mojem ukusu, doma gdje je moja kći očekivala svojeg braceka, doma gdje je novi krevetac čekao svojeg spavača... Nikad neću zaboraviti te trenutke neznanja, straha i nemoći. Trenutak kada sam stupila preko svojeg kućnog praga bez sinčeka u naručju, trenutak gdje smo svi sjedili u dnevnom boravku spuštenih glava, šuteći, trenutak kada je moja mala došla iz škole i jurcala do krevetića tražeći bratovu glavu, trenutak kada sam osjetila da me boli kćerkin smijeh dok meni srce puca i krvari.
Ubrzo smo otišli na Rebro kako bismo saznali i dobili bolju informaciju s čime se to naš borac susreo, sukobio već treći dan u svojem životu. Sindrom hipoplastičnog lijevog srca. Što je to? Može li se operirati? Kako dijete živi s tim? Tisuću pitanja, a šturi odgovori.
Moj sinček se rodio s pola srca, odnosno, lijeva strana srca se kod mojeg sinčeka nije razvila. Mali je hitno stavljen u inkubator i uspavan pod hrpom lijekova. Saznali smo da mu predstoji prva operacija unutar desetak dana i to operacija u Münchenu, jer se u Hrvatskoj takve operacije još ne izvode. To su bili dani pred Badnjak, Božić. Dani kada većina njih ne radi, a pred nama je bilo toliko toga za obaviti. Iako sam prije tri dana rodila, ja sam jurcala u općinu, policiju. Sređivala sam papire kako bi moj malecki mogao što prije na put jer svaki novi dan je opasan za njega, jer se neke žile zatvaraju. Žile koje su, u njegovom slučaju, od životne važnosti. Bližnji su me molili da stanem malo, ali nema stajanja kada je život mojeg djeteta u pitanju. Dotuklo me je i prehladila sam se, ali hej.
Dokumenti su bili svi na broju i osmog dana njegovog života smo on, medicinski tehničar, doktor i ja poletjeli sanitetskim zrakoplovom njemačke firme za München. Otišli smo po prvu šansu za život. Ne mogu opisati kakav je osjećaj kada roditelj gleda svojeg mališana na bolničkoj postelji prije operacije, poslije operacije s otvorenim prsnim košem, tijekom svakog koraka oporavka. Saznanje da svojem djetetu ne možete fizički nikako pomoći osim da budete tamo, da budete uz njegov krevetac i da ga milujete po glavi, pričate tko ga čeka doma, prijetite mu se da mora ozdraviti, tj. da izdrži sve.
Ali moj borac je dobio prvu bitku! Vratili smo se bili doma nakon duga 23 dana te nakon boravka na Rebru, poslije povratka iz Münchena, moj sinček je napokon upoznao svoj dom, upoznao je svoje bližnje, osjetio je dodir svoje velike seke. Boravak doma je tekao mirno. Malecki je spavao, papao, glasao se, napredovao unatoč svemu i unatoč zaostatku od mjesec dana. Većina majki se budi po noći i svako malo provjerava svoje čedo diše li... I ja sam to činila, samo ja sam imala dobar razlog. Trebam li reći koliko sam strepila kad god bi se malecki zagrcnuo? Koliko bi me srce zaboljelo kada bi mali ispljunuo dio lijekova koje je morao svakodnevno piti kao da jedna kap čuda njemu čini dobro ili odmaže.
Ubrzo su uslijedile pripreme za drugu operaciju srčeka. Nakon uspješne kateterizacije i nakon ispunjenih uvjeta za operaciju, mi smo se ponovno uputili u Munchen gdje je malecki, dan prije navršena četiri mjeseca, operiran. Ovaj put je sam boravak tamo, operacija i oporavak, trajao kraće tako da smo doma došli nakon 14 dana.
Sada smo ponovno doma. Uživamo i volimo se. Čekamo nove uvjete za treću, nadamo se i zadnju operaciju nakon koje će moj sin Ares, koji je dobio ime po grčkom bogu rata, moći živjeti skoro pa kao i svaki drugi dečko. To što neće moći otrčati 10 kilometara već samo 1 kilometar mene ne brine. On je tu, on je s nama i samo je to važno.
Dragi moji, tek sada sam uvidjela što sve vreba naše namilije. Nažalost, čovjek se s nekim stvarima upozna tek kada njega samoga zadese, a toliko toga ima... Naše šanse su bile 50-50% i imali smo sreće. Imali smo sreće za razliku od nekih drugih anđelčića koji sada paze na naše kikiće. Zdravlje je najvažnije i treba ga čuvati - ta krilatica dobiva novi smisao..
Moj sin je zdrav, ali ima samo pola srca. Borba za život počela je njegovim prvim udisajem. Ali... borimo se. Život ide dalje, a i mi s njime.
Htjela bih se zahvaliti svim ljudima iz Udruge Veliko srce malom srcu, jer su oni ti koji su nam ulili optimizam, nadu u bolje sutra. Oni su ti koji su nas pripremili na boravak u stranom gradu, oni su ti koji su nam pružili ruku sa savjetima. Također, hvala svima na Rebru i u klinici Deutsches Herzzentrum München na predanosti svojem poslu i na suosjećajnosti i dobroti koju su iskazali ne samo mojem sinu već i nama. Hvala svima.
Nade uvijek ima, jer ako mi nećemo vjerovati, što nam tada preostaje?
Mama Lorena