Upravi su bili prošli oni blagdanski dani, kada se manje-više svi osjećamo i više nego sitima. Dora je oduševljeno pljesnula ručicama kad je čula da idemo u posjet. Tražila je da je „našminkam“ kremom za lice i obučem joj njezinu najdražu suknjicu.
Prije izlaska iz stana upitala sam je da li želi nešto pojesti, što je spremno prihvatila. Nakon sat vremena spremanja (uzimam najdražu igračke, neću ove čarape, nego hoću one druge, neću toplu jaknu, nego hoću onu tanku itd.) napokon smo krenuli.
Naš skromni Citroen Saxo juri po cesti. Dora se buni jer sam zaboravila dudu, a moj dragi suprug nervozno stišće komandne papučice i cijelim putem besprekidno „kvoca“ jer se čudi kako sam to mogla zaboraviti!? Smišljam nove načine kako bi mogla upamtiti toliko stvari odjednom i opet zaključujem da trebam početi zapisivati da bih upamtila sve želje i zahtijeve.
Stižemo prijateljima znojni i nervozni, ali s vremenom napetost popušta. Moja draga kćerkica, tek netom što smo ušli prijateljima u kuću izjavljuje da je jako gladna i da joj baš kod kuće ne dajem jesti. Svi me pogledaju i prasnu u smijeh. Sva sreća pa razumiju o čemu je rječ, ali šale na moj račun ostaju cijelu večer najdraža tema. Otac ostaje zaštićen i netaknut.
Vraćamo se kući, u autu je napokon ugodna tišina. Dok liježemo u krevet Dora zahtijeva priču. Prije toga mora piškiti. Sjetim se kako je vrijeme brzo prošlo... Ona sad sama upali svijetlo na ulasku u kupaonicu. Stane na prstiće, ne treba me. Prije nego legne kraj nas ugasi i svijetlo u spavaćoj sobi. U krevet sa njom uđe i ona najdraža toplina koja se ne može rječima opisati. Sat vremena prije donijela mi je čašu vode.
Sjećanje na pelene već je izblijedilo, ovdje je sad malena-velika djevojčica koja je svakoga dana sve starija i razumnija. Uz sve male i sitne cendrave epizode, savki dan je tu i dokaz njene malene zrelosti. Pohvale sa strane, od drugih ljudi, da je dobra i vrijedna, da je samostalna i da želi sve sama učiniti, u svakoj mjeri premašuju moja očekivanja i ponos mi je veličine zemaljske kugle. Jedan mali djelić pripišem sebi, a ostatak dragom bogu jer mi se čini da sve ide dobrim smjerom. Netko će reći nije još niti počela živjeti, ali meni se te četiri godine čine prilično duge. Kao da je oduvijek bila samnom, a ne od onog dana kada se rodila....
mama Sandra Sabljak
Subota navečer. Što može biti zabavnije za obitelj nego zajedničko druženje s prijateljima. Uputili smo se u posjet prijateljima koje nismo dugo vidjeli.