Odgovor potražite u dnevnom tisku, televizijskim emisijama, razgovarajte sa susjedima, prijateljima. Moja draga susjeda kaže: “Roditelji ne bi trebali imati djecu. Misle samo na zaradu, zabavu, zadovoljsvo, posao, a o djeci se nitko ne brine. Malo vrtić, pa škola i prepušteni su sami sebi...“ A moj dida kaže: “Djeca danas ne znaju kako im je dobro. U moje vrijeme dijete je radilo u polju, s blagom, pomagalo roditeljima sve i raslo uz njih.“
Danas roditelji rade da bi djetetu omogućili sve i sve mu to dali na pladnju. Kupuju sve što dijete poželi. Danas dijete nema želja, a samim tim misle da mogu raditi sve što požele... vrijeđati učitelje (čak se i fizički obračunavati s njima), biti nasilni prema svojim vršnjacima, uništavati imovinu i slično.
Društvena rasprava danas se temelji na usporedbi prošlih vremena, kako se nekad živjelo i odgajalo djecu, sa sadašnjim vremenom, a kako bi se pokazala oštra suprotnost. Mnogi su uvjereni da je stanje u društvu te odgoju djece gore nego ikad, ali tako misli svaki novi naraštaj.
Naše društvo je, zahvaljujući dobrim djelom i medijima, preplavljeno prikazom društva koje se užasava samog sebe. Svaki dan smo svjedoci nekog novog zlostavljanja djece u „normalnim obiteljima“, a tu su i svečenici, sekte, vršnjaci... Užasavamo se kad su djeca žrtve, a još i više kad su djeca zlostavljači, ubojice, silovatelji...
Što bi bilo dobro roditeljstvo?
Dobro roditeljstvo ne donosi društveno priznanje, a loše roditeljstvo kritiku, intervenciju centra za socijalni rad i čak krajnju sankciju oduzimanje djeteta. Društvo zakonski odlučuje da roditelj mora brinuti za svoje djete. Roditeljima je prepuštena odgovornost za dječje dobro i sreću, a da li im je i omogućeno da im to i osiguraju? Individualno dobro roditeljstvo je ne samo teško već i nedostatno.
Naše društvo je neprijateljsko prema djeci i obezvrijedilo je roditelje. Bacimo samo pogled na vrh, političare, ministrastva, društvene ustanove koje donose , pišu zakone. Svi ti močni ljudi su bili djeca ili postali roditelji, ali da bi odgovorili na zahtjeve posla obukli su svoja nova odijela. Postali su nezainteresirani za djecu, za obitelj. Ako im to kojim slučajem i kažete tad će se uvrijediti. Recite im da današnja djeca provode vrijeme vrlo loše, da su roditelji stjerani u kut i da oni osim dobrog kroja svog odijela kroje živote naše djece bez odijela.
Svakodnevno smo svjedoci ljudi koji vape, izlaze na ulice, nemaju plaće ni posao, a djeca? Što da rade s djecom? Kako dalje? Ako se naša vlada i svi krojači naših sudbina mogu suočiti s rezultatima svojih vlastitih odluka promašaja, tada neka odustanu od ispraznih govora kako današnjoj djeci nije bilo nikad bolje. Govori kojima se sami sebi dive, kojima se busaju u prsa i koji započinju s djecom i završavaju s djecom, jedna su velika varka.
Djeci smo oduzeli djetinjstvo i pretvorili ga u utrku na „kratke staze“, proširili smo obrazovanje do maksimuma. Prosvjetni sustav ranog djetinjstva izobličen je pripremama za školovanje, škole nisu usmjerene na dijete, a zahtjevi koji se postavljaju pred učitelje su u rasponu od nerealnih do nepoštenih, kao i zahtjevi koji su stavljeni pred roditelje. Ukratko, društvo ne našoj djeci maćeha.
Piše: Sandra Zjačić Ljubičić, odgajatelj savjetnik