Iako zapravo i nema velikog razloga za zabrinutost ako dijete siše palac, važno je znati da djeca uglavnom prestaju svojom odlukom, najčešće do 8. godine života.
Roditelji uglavnom osjećaju određenu vrstu srama kada im dijete prije polaska u vrtić ili školu još uvijek siše palac i određenim metodama pokušavaju posramiti dijete kada ga ulove u takvoj radnji te pritom iskušavaju nebrojene metode odvikavanja. No, većina tih metoda je nepotrebna jer dijete samo odluči kada će prestati.
Najprije treba znati da sisanje palca ne znači osjećaj abnormalne nesigurnosti ili neki psihološki problem kod djeteta već je to samo metoda kojom se dijete smiruje i pruža mu utjehu. Brojni roditelji kako bi djecu natjerali da prestanu, upotrebljavaju ljute umake, rukavice, aparatiće za zube, no to su samo privremena rješenja koja kod neke djece imaju učinka dok kod druge uopće nemaju.
Kako bi spriječili djecu u sisanju palca, mnogi roditelji pokušavali su s metodom kazne i nagrade za određeno ponašanje i s određivanjem mjesta u kući u kojem se smije sisati palac. Primjerice, kao "slobodnu zonu sisanja palca" roditelji bi uglavnom odredili djetetovu sobu kao jedino mjesta u kući gdje je dozvoljeno sisanje palca. Ako bi roditelji izvan sobe uhvatili dijete u sisanju palca bilo bi kažnjeno s 30 minuta u sobi. Takvim pristupom djeca bi uglavnom prestala sisati palac u školi jer bi shvatili da učionica nije ispravno mjesto za takvu aktivnost.
Također, osim navike sisanja palca brojna djeca imaju i određenu igračku ili dekicu koju stalno nose za sobom bez obzira gdje išli i što radili i to u dobi u kojoj su se od takve tješilice već trebali odavno oprostiti. Većina takvih igračaka ili dekica je već poprilično izlizana i istrošena pa se roditelji ponekad osjećaju loše ili posramljeno kad im se djeca u javnosti tako pojave. No, ne samo zato, već su roditelji i zabrinuti zbog takvog ponašanja djeteta.
No stručnjaci kažu da nema razloga za zabrinutost. Spomenute dekice ili igračke djeci predstavljaju samo osjećaj sigurnosti i također se nazivaju i prijelaznim objektima. To znači da pomažu djeci u prijelaznom razdoblju njihova života, od zavisnih beba i vrtićke djece do nezavisnih školaraca. Jednostavno djeca u njima vide potrebnu sigurnost dok se nalaze u nekom promjenjivom periodu.
Teško je reći zašto je nekoj djeci takva sigurnost potrebna dok drugoj nije. Situacija je zapravo jako slična kao i sa sisanjem palca. No, u svakom slučaju nijedno nije znak psiholoških problema. Ali, kod djece koja primjerice nose "sigurnosnu" dekicu i njihovom razdvajanju s "tješilicom" potrebno je pristupiti s velikim oprezom jer nasilno oduzimanje omiljenog predmeta moglo bi izazvati psihološke probleme.