Nikada nisam niti pomislila na to, ali evo slučajno sam naišla na ovu temu, pa vam se instiktivno javljam bez nekih priprema (bit će tu i gramatičkih grešaka).
U četrdesetim sam godinama, majka sam četvero djece i možda će moje iskustvo pomoći nekome u odgoju djece.
Život je zaista nepredvidiv i nikada ne znamo što nas sve čeka i kako će se stvari odvijati, a to ga i čini uzbudljivim. Ne možemo baš sve isplanirati i u svakoj situaciji ponašati se onako kako smo zamislili ili sebi zacrtali.
Niti ja nisam kao mlada majka planirala i znala da ću roditi baš četvero djece. Djeca jesu božji dar i smisao našeg života. Bez njh dani bi nam bili monotoni i isprazni. Ponekad nas ražaloste i budemo ljuti na njih, ali samo jedna pusica i pogled uplakanih okica i sve zaboravimo.
U jednom periodu života kada sam imala samo kćerku i sina sve mi se činilo idealno. Djeca su bila odlični učenici, bavili se sportom u slobodno vrijeme, uzornog ponašanja...i sve naj, naj. Ali odlazak u srednju školu bio je veliki obrat za cijelu obitelj. Nastupili su problemi vezani uz pubertet, važnije je bilo ogledalo nego knjiga, gelove i lakove za kosu kupovali smo u kilogramima, zaredale su se loše ocjene i bježanje iz škole. I što sada? - pitali smo se.
Pokušali smo sa svim pedagoškim metodama, razgovorom, razumijevanjem...ali pomaka nije bilo. Gdje smo pogriješili u odgoju? - svakodnevno smo se preispitivali i nismo došli do odgovora. Pokušali smo onda sa malo strožim metodama, zabranama, strogoćom ali ni to nije pomoglo. Zašto se to baš nama dešava? Kako pomoći djetetu i cijeloj obitelji koja je patila...i još sto pitanja i potpitanja...činilo nam se da izlaza nema.
Ali ipak, sve se nakon par godina posložilo, ispravilo...dijete se preko noći promijenilo, postalo odgovorno, život se nastavio i vratio u normalu.
I danas mislim da kao roditelji nismo baš puno griješili, ali svako je dijete individua i u tim godinama pronalazi sebe, svi u obitelji su mu krivi za nešto itd.
Dragi roditelji, budite strpljivi sa svojom djecom i nikada ne odustajte i ne dižite ruke od njih pa makar vam se činilo da je bezizlazna situacija i da vam je pun kufer svega. Zaštitite ga u svakoj situaciji jer tako su ranjivi i neiskusni, ali ipak neiskvareni. Budite im prijatelj, plačite sa njima, smijte se ali uvijek, baš uvijek budite uz njih. Tek kada odrastu shvatite da im je ipak vaš trud i kućni odgoj usađen.
Danas se opet ponosim njima i sretna sam što smo iz problema na kraju svi izašli kao pobjednici. Ali u mom slučaju to nije kraj - u kući su sada ponovno mala djeca koja tek trebaju ući u pubertet, ali ne bojim se ničega jer znam da se ljubavlju, razumijevanjem, strpljivošću puno toga u životu može ispraviti.
Mi majke smo rođene lavice i borimo se uvijek do kraja za naše potomke. Sretno u odgoju svim majkama…..
Mama Ankica
(FOTO: Ilustracija, sxc.hu)
Drage moje mame, klinci i klinceze, evo i mene malo u medijima.